Знамените личности

Na ovoj stranici nalaze se tekstovi o:

Jovanu Sundečiću

Svetom sveštenomučeniku Damjanu Grahovskom

Svetom sveštenomučeniku Nestoru

fra Marku Gelu

svešteniku Risti Ćatiću

protojereju Kosti Stanišiću

—————————————————————————————————

SVEŠTENIK, PJESNIK I DIPLOMATA JOVAN SUNDEČIĆ

I

sundecicGodine 2007. navršilo se sto godina od formiranja Srpskog pjevačkog i tamburaškog društva «Sundečić» u gradu na Bistrici.

Istina, ovo nekad poznato društvo nije aktivno još od Drugog svjetskog rata, kada su komunističke vlasti zabranile rad i djelovanje svih nacionalnih društava; ali ovo je prilika da se ispravi velika istorijska nepravda koja je učinjena prema poznatom svešteniku, pjesniku i diplomati Jovanu Sundečiću po kojem je društvo i dobilo ime.

Međutim, pored zabrane rada, Srpskom pjevačkom i tamburaškom društvu «Sundečić» je poslije rata oduzeta jedna od najljepših zgrada u Livnu.

Jovana Sundečića, izvukla iz dubokog zaborava Vedrana Gotovac, kćerka poznatog publiciste, novinara i nedostižnog majstora  reportaže u BiH, Slavka Gotovca iz Livna. Ona je još kao student u Sarajevu objavila veoma zapaženu studiju o njegovom životu i radu. Njen rad publikovan je 1984.  godine u časopisu «Tragovi», broj 2, u izdanju Opštinske zajednice kulture Livno. Koliko je poznato to je jedini ozbiljniji rad u drugoj polovini prošlog vijeka, koji je njemu posvećen.

Jovan je rođen 1825. godine u Golinjevu kod Livna. Otac Pero je kao uspješni zanatlija i trgovac držao ćebedžijsku radnju u Livnu a majka Ilinka je odgajala djecu u livanjskom selu Golinjevu. Naime, u to vrijeme život na selu je bio daleko bezbjedniji nego u gradu pa je tako i došlo do ovog prividnog razdvajanja porodice.

Kao veoma bogat zanatlija i uspješan trgovac otac Pero je malog Jovana, odveo u Imotski kod babe i tetke. Jovan je tokom boravka u Imotskom, naučio da čita i piše latinicu od jednog tamošnjeg fratra. Tako je mali Jovan stigao i do Petra Proteina u Imotskom gdje je završio dva razreda na italijanskom jeziku, a kod kaluđera u manastiru Glavina kao veliki talenat brzo je savladao i ćirilicu.

Otac Pero je i dalje radio i dobro zarađivao u Livnu, ali 1837. godine zajedno sa bratom Ristom bježi iz Livna u Imotski. Pero je dugo izdržavao mnogobrojnu porodicu, ali se i pored činjenice da je naglo osiromašio nikad više nije vraćao u Livno.

Jovan je izuzetno dobro učio i počeo je rezbariti drvo. U to vrijeme, u Imotski je stigao poznati pravnik i istoričar Božidar Petranović, koji je važio za sljedbenika Vukovih i Gajevih ideja i pobornik bratstva i jedinstva. Tako je Božidar ubjedio Peru, da pošalje sina Jovana, u manastir Svetog Arhanđela na rijeci Krki da uči staroslavenski jezik kod igumana Stevana Kneževića.

Godine 1843. Jovan je primljen u bogosloviju u Zadru, gdje je pet godina učio humanističke i filozofske nauke.

Već poslije prve godine boravka u Zadru, Jovan se zaljubio u lijepu Jelisavetu, kćerku Marka i Roksande Nikić. Prema nekim izvorima, zbog ove ljubavi Jovan je odbio ponudu da nastavi studije vajarstva i slikarstva, iako su već tada njegove slike i reljefi bili veoma zapaženi. Preko jedne svoje slike koju je kupio ljekar u zadarskoj bogosloviji Jovan se susreo sa tada nadaleko poznatim slikarom Franjom Salgetijem. Od Franje, Jovan je mnogo naučio.

Tako je, pored ostalih radova, 1846. godine u drvetu izrezbario remek djelo: « Posljednja večera» Leonarda da Vinčija, koju je namjeravao da pokloni dalmatinskom guvernatoru. Kada je ugledao ovo djelo, on je ponudio Jovanu stipendiju od 600 franaka godišnje da na Mletačkoj akademiji usavrši slikarstvo ili vajarstvo.

Međutim, zbog ljubavi sa lijepom Jelisavetom, Jovan je odbio ovu ponudu. Bogosloviju je završio 1848. godine, a u jesen iste godine se oženio i zapopio. Prvu službu je dobio u selu Peroj u Istri. U ovom mjestu je započeo svoj bogati književni rad, ali se tamo nije dugo zadržao. Kao administrator parohije 1950. i 1951. godine službovao je u selu Žegaru kod Knina a zatim je premješten u Skradin gdje je takođe, proveo dvije godine u istom zvanju.

Svojim književnim izrazom i plodnim radom Jovan je zainteresovao tadašnju vladu u Zadru koja ga je preporučila bečkoj vladi za profesora bogoslovije u  Zadru, čiji je učenik i sam nekada bio. Tako je Jovan 1854. godine prešao u Zadar i njegovo do tada vrlo teško imovinsko stanje se naglo popravilo. Nažalost, iste godine izgubio je dvoje djece, oca, brata i babu.

Nevolje i brige pratile su ga čitav život, kao i narod kome je pripadao. Bio je to period u kojem su vladale dvije velike carevine – Turska i Austrougarska. Tek na izdisaju ove dvije carevine, nastalo je nacionalno buđenje i težnja za ujedinjenjem južnih slovena. O tome je Jovan proročki napisao:

Amo, braćo, s Drave do Balkana,

Sa Dunava do Jadranskog žala,

Kojima je sudba namijenila,

Život i smrt, slavu i nevolju,

U jednoj istoj zajednici!

Jovan Sundečić je bio jedinstvena ličnost kako po svojoj svešteničkoj službi, tako i po književnom stvaralaštvu. Iz tog perioda velikog buđenja nacionalne svijesti, u kojem su se pojavili srpski pjesnici i književnici kao što su: Jovan Jovanović Zmaj, Branko Radičević, Đuro Daničić, Jovan Ilić, Đura Jakšić, Laza Kostić i Stojan Novaković i drugi, Jovana Sundečića književno stvaralaštvo, sasvim neopravdano je potisnuto u neku vrstu zaborava.

Čak ni sa ove vremenske distance ne može se naći opravdanje zašto njegova djela nisu ravnopravno zastupljena u našoj književnosti kao njegovih savremenika iz četrdesetih godina 19. vijeka. Tek je poznati hrvatski i jugoslovenski političar Stipe Šuvar, u feljtonu koji je objavio list «Danas», odredio Jovanu Sundečiću mjesto koje mu je stvarno pripadalo u književnosti. Stipe Šuvar je tom prilikom napisao kako se Jovan Sundečić «penjao na Biokovo u prvoj polovici pretprošlog vijeka, da bi u svojoj poemi  klicao bratstvu ne samo Hrvata i Srba, već svih južnih slovena»

Sa ove vremenske distance to će za mnoge biti neshvatljivo, ali u vrijeme Turske i Austrougarske gotovo da nema književnika i pjesnika koji u svojim djelima nije zagovarao ujedinjenje svih južnih slovena. Naravno, ni Jovan Sundečić nije bio izuzetak. Razlika je, međutim, u tome što je Jovan Sundečić u svom književnom stvaralaštvu isticao i pravoslavlje. Jovan Sundečić je bio prvi i jedini srpski pjesnik kome je «Matica hrvatska» 1889. godine objavila luksuzno izdanje pod naslovom «Izabrane pjesme». Priređivač toga izdanja Hugo Badalić za Jovana Sundečića je napisao da je – «apostol bratstva».

II

sundecic2Početkom 1960. godine dalmatinska vlada je povjerila Jovanu Sundečiću, uredništvo nad «Glasnikom dalmatinskim». «Glasnik» je bio jedini list u Dalmaciji koji je izlazio na srpskohrvatskom jeziku. Igrao je važnu ulogu u sporovima oko narodnog jezika. Jovan je zajedno s popom Ivanom Danilom prvi javno istupio u odbranu slavenstva.

«Glasnik dalmatinski» je postao buntovnim, a kada je vlada pokušala promjeniti politički pravac lista, Jovan se odrekao uredništva, iako je u to vreme morao da izdržava osam članova svoje porodice. On je pošteno rekao, da ne može protiv svojih ubjeđenja, da podržava politiku Narodne stranke i da slobodno potraže novog urednika. Ubrzo ga je čekao i gubitak profesorske katedre u Zadru, zbog preustrojstva zadarske bogoslovije, ali i zbog svojih političkih stavova i suprostavljanja crkvenim velikodostojnicima. Iako je 1863. godine ostao bez zaposlenja, i izgubio petogodišnjeg sina, bio je ponosan i čeličan, i nikom nije davao znakove svoga duševnog bola. Dobio je premještaj i seli sa mnogobrojnom porodicom na drugu parohiju  u selo Baljke, gdje je godišnje primao 200 forinti, što mu nije bilo dovoljno ni za put do sela. U takvom stanju napisao je pjesmu «Junak»:

A u bjedi pjesnik kao
Hrid na moru strši;
O koju se jedan talas
Za drugijem krši:
Hrid ne pada,- ma se talas,
I do neba meta:
Ni hrid,- pjesnik ne uzmiče,
Da i smrt ga sreta.

Ubrzo je izdao i svoju «Krvavu košulju» u kojoj je pjevao o jednom starom običaju u Crnoj Gori i posvetio je Knjazu Nikoli. Izdao ju je na ćirilici i latinici i vrlo brzo skupio pet hiljada pretplatnika. U tome mu je mnogo pomogao njegov prijatelj Mihovil Pavlinović, s kojim ubrzo kreće na put, preko Trsta, Ljubljane, Zagreba, Đakova, Vukovara, Sremskih Karlovaca i Novog Sada u Beograd. U Beogradu su bili gosti Ilije Garašanina, ministra, predsjednika.  Ovo putovanje dva sveštenika različite vjere, svuda naiđe na veliku podršku i oduševljenje. Iz Beograda vratili su se u Zadar, da bi ponovo nastavili putovanje po Dalmaciji. Došli su u Kotor a zatim na Cetinje, gdje ih je primio knjaz Nikola. Mladi, Knjaz Nikola, kome je Jovan Sundečić posvetio svoju «Krvavu Košulju» ponudi mu sekretarsko mjesto. Godine 1864. Jovan prelazi sa porodicom na Cetinje i postaje knjažev sekretar.

Zahvaljujući knjazu Nikoli, u Crnu Goru su dolazili i u njoj po nekoliko godina ostajali i radili mnogi poznati pisci: Laza Kostić, Simo Matavulj, Jovan Jovanović Zmaj, Vasa Pelagić, Nićifor Dučić, Dušan Vuksan, Vlaho Bukovac, Stevo Čuturilo, Dušan Đukić, Baltazar Bogišić, Luka Zore, i drugi.  Oni su u svojim djelima ostavljali svjedočanstva, koja ponekad stvaraju nimalo lijepu sliku o Knjazu i njegovom odnosu prema njima. Govorilo se i o protjerivanju nekih književnika iz Crne Gore. Iako u tome ima preuveličavanja, sukobi su postojali, pa čak i sa Jovanom. No, kada su se rastali, poslje mnogo godina provedenih zajedno, ništa im nije smetalo da jedan drugome pišu srdačna i topla pisma.

I na Cetinju je Jovan radio na književnom polju. Odmah po dolasku, on je počeo uređivati crnogorski godišnjak «Orlić». Časopis je izlazio šest godina. U njemu su pored Jovana, svoje pjesme objavljivali: Knjaz Nikola, Nićifor Dučić, Mihovil Pavlinović i drugi. Pošto je cetinjska štamparija bila dotrajala, uz odobrenje knjaza Nikole, putovao je u Prag gdje je nabavio neke djelove za štampariju. Knjaz je odlikovao Jovana , III stepenom  knez Danilova reda, za nezavisnost, a ubrzo i, srebrenom kolajnom, za hrabrost, zato što je živeći u Dalmaciji napisao pjesmu «Majka Crnogorka» i objavio je u «Narodnim novinama». Godine 1867. Jovan je otišao u Beograd, gdje mu je bila ponuđena profesorska katedra. Nagađalo se da je pravi razlog njegovog odlaska, to što knjaz nije prihvatao sve njegove prijedloge o vođenju  Crne Gore. Sledeće godine Knjaz Nikola je pozvao Jovana da se vrati u Crnu Goru i ponovo bude njegov sekretar. Putujući na Cetinje, razbolio se pa mu je u Kotoru pružena ljekarska pomoć. Nagovorao je knjaza da se pomiri sa Rusijom, pa je zato Knjaz i otišao u Rusiju, da pozove ruskog cara za krštenog kuma jednom svom djetetu. Iz Rusije je donio Jovanu kavaljerski red svetog Vladimira a sam ga odlikovao «briljantnim prstenom» za zasluge u službi i na književnom polju. Te iste godine ga je «Srpsko učeno društvo» iz Beograda proglasilo počasnim članom, a tim istim članstvom će ga počastiti i «Srpska kraljevska akademija». Mitropolit cetinjski Ilarion mu je dao čin protojereja, i dao blagoslov da nosi protojerejski krst.  Bio je kandidovan i za člana Jugoslovenske akademije u Zagrebu, a takođe ga je «Slavjansko društvo» iz Carigrada imenovalo počasnim članom.

Godine  1869. Knjaz Nikola šalje Jovana u Beč u vezi izrade statuta za bogosloviju u Cetinju. Pošto se vratio ne obavljena posla, sam je izradio statut, s kneževom dozvolom i odobrenjem Svetog Sinoda. Iste godine vodi sina Dušana u Rusiju, u Nikolajevsku gimnaziju. Po povratku je bio vlasnik lista «Crnogorac». «Crnogorcu se ubrzo pridružio i dodatak «Crnogorka», no Jovan je ostavio ovaj list, jer je počeo odstupati od pravca koji mu je on dao. Nakon toliko godina službe i mukotrpnog rada, 1873. godine se razbolio i morao ići na oporavak u Zadar. Kada se vratio knjaz ga šalje na Bečku izložbu, a po povratku seli u Kotor sa porodicom. Knjaz ga na njegovu molbu otpušta iz službe i imenuje za počasnog sekretara. Iako je Jovan kao razlog svog povlačenja navodio loše zdravlje, nagađalo se da je pravi uzrok sukob s knjaževom okolinom pa i sa samim knjazom. Nakon povlačenja, dodjeljena mu je penzija i Jovan do svoje smrti ostaje da živi u Kotoru. Nastavio je pisati i objavljivati svoje radove u «glasu Crnogorca», «Narodnom Listu», «Slovincu» i «Vijencu».

III

Jovan Sundečić je počeo pisati kao đak bogoslovije u Zadru. Njegovi prvi radovi objavljeni su u „Zori dalmatinskoj“ a njegova prva izdana  pjesma „Anonija i Sapfira“ bila je duhovno-moralnog karaktera. Zapaženiji književni rad Jovanov počinje sa njegovim boravkom u Istri, gdje je, vođen svešteničkim pozivom, otišao nakon ženidbe. Pažnju na sebe kao književnika skreće zbirkom „Srce ili različne pjesme za obštu korist jugoslavenstva spjevane“.

Kao profesor bogoslovije u Zadru  objavio je mnoge radove u „Srpsko-dalmatinskom magazinu“. U Zadru je izdana i njegova zbirka „Niz dragocjenih bisera“. Nedugo nakon toga, Sundečić objavljuje zbirku stihova „Cvijeće“, te  počinje izdavati svoje „Kosovske davorije“.

U prilog „Albumu“ povodom 100-godišnjice Kačićeve, Jovan je napisao jednu od svojih najpoznatijih pjesama „Vršidba“, a nekoliko godina kasnije  i  popularnu „Sjetvu“, rodoljubive pjesme pune simbolike u kojima hrabri  narod da se složno priključi pokretu za oslobođenje.

O Jovanovoj popularnosti u to vrijeme govori i štampanje sa talijanskog prevedenih „Saule“, tragedije „Frančeska od Rimine“, te dijelova Danteove „Božanstvene komedije“.

U želji da pokaže ljepotu narodnog govornog jezika Jovan izdaje zbirku „Vijenčić domoljubnih pjesama“.

Jovan je kao pjesnik najpoznatiji po epskim pjesmama poput „Krvave košulje“, u kojoj prikazuje tadašnji stari crnogorski običaj da majke čuvaju krvave košulje poginulih muževa i pokazuju ih sinovima kad odrastu, kao svojevrsan poziv na osvetu.

Poslije spjeva „Novi pakao“, u „Kuli Baja Pivljanina“ Jovan opisuje veličinu hrabre žene poznatog junaka Baja Pivljanjina, koja je čuvši za pogibiju voljenog muža, obukla vjenčano ruho i oduzela sebi život skočivši u provaliju.  Veličanje hrabrih žena koje su u prošlosti bile spremne na junačka djela nalazimo i u epskoj pjesmi nastaloj po istinitoj priči o Anđelija Kosorić. U ono doba veliku pažnju je plijenio i Jovanov spjev „Brat Marko i sestra Jeka“, u kojem je takođe obradio istiniti događaj iz 19-og vijeka, kojeg je posvetio, kako je sam rekao „razbraćenoj braći“.

Značajan je i Jovanov opis lirskih ljubavnih pjesama „Smilje i omilje“, posvećena dvjema velikim ljubavima u njegovom životu.

Jovan nije bio samo pjesnik. Od njegovih proznih radova izdvojili bismo i preporučili i danas zanimljiv „Putopis u Podgoricu“, te edukativni rad „Naša majka u gojenju svoje djece“.

Da bismo razumjeli Jovana Sundečića kao pjesnika, smisao i vrijednost njegove poezije, potrebno je poznavati i razumjeti njegovo vrijeme, u kojem su postavljani temelji književnosti na narodnom jeziku. Boreći se za nacionalno oslobođenje, jedinstvo zavađenih naroda iste krvi, veliki broj književnika pravu je umjetnost stavljao u drugi plan.

Međutim u njegovo vrijeme je najbitnije bilo probuditi uspavanu narodnu svijest i zato Jovan spada u književnike-borce narodnog preporoda, one koji su se svim silama trudili književnost okrenuti narodnom stvaralaštvu. Naime, vrhuncem književnosti smatralo se ono djelo u kojem je bila neka narodna izreka, pjesma, basna, tužbalica, i koje je narodnim jezikom govorilo o narodnim junacima i svakodnevnom životu.
U Sundečićevim djelima možemo i danas vidjeti skoro slikarski zorno prikazane narodne nošnje i žetelačke običaje…

Većina pjesama Jovana Sundečića spjevanih u narodnom duhu imaju  moralnu pouku. On u njima nastoji iznijeti svoje poglede na svijet. Tako mnoge njegove pjesme počinju i završavaju pozivom na slogu, pune su pjesnički zanosne ljubavi prema slobodi, a u mnoge od njih je utkana ideja iskazana u slijedećim stihovima koje bi nam Jovan vjerovatno i danas poručio:

„Nego čitaj pjesme i popjevke,
Poslovice, basne, pripovjetke
Koje stvori prosti duh naroda….“

Nesumnjivo je da samo velikani 50-ogodišnjicu svoga rada dožive na način kako je to doživio Jovan, ne samo sa podrškom i čestitkama muftije Karađuzovića, knjaza Danila, i mnogih drugih istaknutih ličnosti toga doba, već i sa odlikovanjima koje je dobio za svoj neumorni rad za dobrobit i korist svih naroda koji su živjeli na ovim našim prostorima, npr. „Danilovim ordenom prvog stepena“, te „Velekrstom sv. Grgura Velikog“ dobivenim od pape Leona trinaestog.

Želja nam je bila, da od zaborava otrgnemo Jovana Sundečića, kojeg najbolje možemo da vidimo kroz moto zadarskog književnog lista „Zvijezda“ čiji je osnivač bio:

„Za prosvjetu i za bratsku slogu
Svaka žrtva ugodna je Bogu“.

I zaista, Jovan Sundečić, sveštenik, pjesnik i diplomata, svojim životom svjedočio je, da ga mnogi s pravom smatraju apostolom sloge među južnim slovenima.

Sveštenik Željko Đurica

————————————————————————————————————————————–

SVETI SVEŠTENOMUČENIK DAMJAN GRAHOVSKI

damjan grahovski„Sveštenomučenik Damjan vodi poreklo iz ugledene svešteničke porodice Štrbac, iz Trninić Brijega kod Drvara. Njegov deda, takođe sveštenomučenik, beše paroh u Trninić Brijegu. Turci su ga 1875. godine zajedno sa njegovom porodicom sasekli na komade da bi njegovim stradanjem zastrašili srpske ustanike na tromeđi za vreme bosansko-hercegovačkog ustanka. Na svu sreću, ustanici su uspeli na vreme odneti njegovog najmlađeg sina koji još beše u kolevci, te s njime pobeći u Dalmaciju, tačnije u Benkovac. Ugledna srpska porodica Rnjak iz Benkovca prihvatila je dečaka, othranila ga i školovala. Kad je dečak odrastao i stupio u svetu tajnu braka, preselio se u Plavno nadomak Knina. Stvarni razlog njegovog preseljenja bio je u tome da bude što bliže svom zavičaju. Tu u Plavnu rodio se i budući sveštenomučenik Damjan, kome otac ime dade kao uspomenu na svog oca, sveštenika Damjana (starijeg).

Ovaj sluga Božijeg oltara, svetog i primernog života, bi rođen 19. februara 1912. godine u Plavnu, srez Knin. Bogosloviju je završio na Cetinju 1932. godine. Dve godine posle završene bogoslovije oženio se Stojnom, učiteljicom iz Mostara i primio sveštenički čin. U čin đakona rukopoložen je 17. a u čin prezvitera 18. marta 1934. godine u Šibeniku. Službovao je kao paroh na parohiji u Žegaru kod Obrovca i na parohiji grahovskoj u Bosanskom Grahovu. gde ga je zatekao Drugi svetski rat i okupacija Grahova od strane Italije, te novostvorene NDH.

Krajem meseca maja 1941. godine, iz Bosanskog Grahova i okoline povukla se italijanska vojska. Umesto italijanskih vojnika, Grahovom i njegovom okolinom zavladale su ustaške jedinice. Dolaskom ustaša na bosanskograhovsko područje zavladao je starh i trepet od njihovih pogroma i zločina koje su činili nad srpskim narodom. Ustaše su polovinom juna meseca, tačnije 14. juna 1941. godine, počeli hapsiti viđenije Srbe iz mesta i okoline. Među njima su uhapsili i sveštenika Damjana. Dvadesetak dana proveo je u zatvoru Sreskog suda u Bosanskom Grahovu. Svo vreme njegovog tamničenja ustaše su ga nemilosrdno mučile i istjazavale. Njegova supruga Stojna, koju su svi od milja zvali majčica, nije mogla da ga poseti. Nakon mučenja i stradanja u Bosanskom Grahovu, ustaše su ga odveli u Knin, a potom u Gospić, u sabirni logor za Jadovno. U logoru je nosio logoraški broj 577. Iz sabirnog logora je odveden zajedno sa stotine mučenika u logor smrti Jadovno u Velebitu. Prije nego što će ga ustaški dželati ubiti, živa su ga oderali.

Pošto je u stravičnim mukama izdržao ovakvo stradanje, ustaše su ga ubile, a onda njegovo beživotno telo isekli na komade. Potom su ga bacili u bezdan Jadovna.

Ovako je svoju živu veru u Hrista Gospoda mučenički potvrdio sveštenik Damjan Štrbac (mlađi), te se time pribrojao hiljadama i milionima mučenika svojih predaka, po duhu i po telu. Postrada u svojoj četrdesetoj godini života“ 1

Na redovnom zasedanju Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve, 20. maja (07.maja) 2003. godine, na predlog Njegovog Preosveštenstva Episkopa bihaćko-petrovačkog Gospodina Hrizostoma ubrojan je u sabor svetih sveštenomučenika Crkve Božije. Spomen svetog sveštenomučenika Damjana vrši se 18. maja (31. maja).

[1] Iguman Sofronije (Nikić), Žitija novih sveštenomučenika bihaćko-petrovačkih, Bosanski Petrovac, 2007. str.42-45.

——————————————————————————————————————————

SVETI SVEŠTENOMUČENIK NESTOR (TRKULjA) IGUMAN MILEŠEVSKI

nestor milesevskiDana 28. juna (11.jula), slavimo spomen Svetog i slavnog, novog, sveštenomučenika Nestora (Trkulju), igumana Mileševskog.

Rođen je 1899. godine u Crnom Lugu kod Bosanskog Grahova. Nakon završetka monaške škole zamonašen je u manastiru Rakovica, 1924. godine. Iste godine primio je i sveštenički čin. Pred početak Drugog svetskog rata postavljen je za starešinu manastira Mileševe. Streljali su ga partizani krajem oktobra 1941. godine. Njegovim molitvama Gospode Isuse Hriste pomiluj nas.

Sahranjen je u porti manastira Mileševe. Dio njegovih moštiju nalazi se u Crkvi Svetog Proroka Ilije u Crnom Lugu kod Bosanskog Grahova.

Tropar, glas 8.

U slavi Hristovoj sapričasniče i apostolima sanasledniče, sveštenomučeniče Nestore, igumane mileševski, pastiru Raške oblasti, radi vere prave za Hrista mučenički postrada, život večni nasleđuješ, o ljubljeni pastiru naš, i sada svetitelju, sa novomučenicima, moli Hrista Boga: da spase i rod naš pravoslavni.

Kondak, glas 4.

Odenuvši se u sveštene odežde, podražavao si velikog arhijereja, uzevši na rame krst mučeništva; zato si ljubav svoju potvrdio, kao istoimenik tvoj Nestor, stradavši; Crkvi i narodu tvome postao jesi mnogosjajni molitelj ka Gospodu.

—————————————————————————————————————————————

fra MARKO GELO

Fra Marko Gelo devedesetih godina prošlog veka

Fra Marko Gelo devedesetih godina prošlog veka

U serdu 26. avgusta 2009. godine, na groblju (sveti Mihovil) na Gorici, sahranjen je fra Marko Gelo. Misu zadušnicu predvodio je u 14 časova banjalučki biskup Franjo Komarica, u hramu svetog Petra i Pavla, na Gorici, u Livnu. Na misi su prisustvovali franjevci, ostali svećenici, pravoslavni sveštenici, te mnogobrojni vjernici i prijatelji pokojnog fra Marka.

Za pravoslavne livnjake fra Marko će ostati u sjećanju kao čovjek koji je „svima bio sve“. Znao je cijeniti svakoga čovjeka ali isto tako i sve ono što je tome čovjeku važno i sveto. Pamtiće ga po tome što je u najtežim vremenima spasio i sačuvao veliko kulturno nasleđe crkve Uspenija Presvete Bogorodice u Livnu (mnogobrojne i neprocjenjive ikone, knjige i ostale crkvene vrijednosti).

Neka Gospod uzvrati svojim milosrđem i ljubavlju, za sve ono što je fra Marko učinio u ovozemljaskom životu.   VJEČNAJA PAMJAT!

Protojerej Željko Đurica

Prenosimo i tekst novinara Bude Simonovića, objavljen u nekoliko nastavaka, u Podgorickom listu Dan.

Tragom vijesti o smrti livanjskog župnika fra Marka Gela

SLUGA BOŽJI U SLUŽBI NARODA

Piše Budo Simonović

Prije dva mjesec iz Herceg-Novog je stigla vijest da je u moru, u blizini jahting kluba, pronađeno beživotno tijelo nepoznatog starijeg čovjeka, za kojeg je ubrzo utvrđeno da je riječ o pedesetdevetogodišnjem fratru Marku Gelu, dekanu livanjskog dekanata i župnom vikaru iz Podhuma kod Livna.

Fra Marko Gelo

Fra Marko Gelo

U kratkoj biografiji ovog čovjeka piše da je rođen prvog dana 1950. godine u Kovačiću kod Livna, da je osnovnu školu završio u Strupniću i Čelebiću, franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, gdje je 1972. godine obukao i franjevački habit. Svečane zavjete položio na Bistriku u Sarajevu 1977, a za sveštenika zaređen u Minsteru u Njemačkoj 1979. godine. Kao župni vikar potom službovao na Petrićevcu, Novom Šeheru, Livnu, u Vidošima i Podhumu, a službu župnika obavljao u Bihaću, u Livnu i u Vidošima. Pored ostalog, bio i član Uprave Franjevačke provincije Bosna Srebrena.
Iz ovih suvih biografskih podataka, međutim, ni izbliza se ne može saznati ko je uistinu bio ovaj čovjek – to se donekle moglo vidjeti i osjetiti  na njegovoj sahrani kada se sleglo cijelo Livno, svi časni i čestiti ljudi, bez obzira na vjeru i naciju, na bilo kakva lična ubjeđenja i razlike, da ga isprate na vječni put.

Možda je ipak priču o ovom plemenitom čovjeku  najbolje započeti od onog smutnog i sumornog vremena s početka posljednje decenije prošlog vijeka kad su se crni oblaci rata  zloslutno počeli  kovitlati i nadvijati nad Jugoslavijom, posebno nad vječito „tamnim vilajetom“ Bosne.

Ni Mila Sučić, Hrvatica, ni njen muž, Srbin Veselin Pavlović  (sin Ilije Pavlovića, glasovitog livanjskog trgovca iz vremena prije Drugog svjetskog rata, prve žrtve ustaških zločina u ovom kraju 1941. godine), kao ni toliki drugi dobromisleći i dobroželeći ljudi, ne samo u Livnu, nijesu ni slutili početkom devedesetih godina da bi ponovo mogla sijevnuti nacionalistička mržnja, do te mjere da potpali i još jednom raspiri ratni požar. I oni su  vjerovali da se može zaratiti i u njihovoj  kući, ali ne i u Bosni i Hercegovini, gdje su se ljudi za pedesetak minulih godina toliko  izmiješali i isprepletali, gdje su – mislili su – vjerski, nacionalni i svi mogući drugi plotovi odavno obaljeni, krvavi rovovi i međaši zatravljeni, stare mržnje i zađevice prevaziđene i sve ono što je ljude dijelilo i svađalo,  zaboravljeno:

– Mislim da nas je, ako ne sasvim otrijeznio, a ono sigurno zabrinuo i prenuo iz naših zabluda jedan telefonski poziv – sjeća se Mila Pavlović. – Jedne noći, mislim da je to bilo negdje početkom 1991. godine, zove telefonom moj stric, stari  fra Lovro Sučić. Traži moga Veselina i kaže mu:
– Moj, Veseli, ja ne znam da li ti vidiš i osjećaš kao ja da ovo nešto ne valja i ne miriše na dobro, da opet može biti zla. Ako, ne daj Bože, do nečeg dođe, ja znam da ćeš se ti ovdje među Srbima nešto pitati i imati nekog uticaja. Kumim te Bogom i svim svetim spasi i sačuvaj fra Marka Gela, dobar je čovjek…

Brzo se, nažalost, pokazalo da se fra Lovro Sučić nije  prevario. Imao je mudri starac, preko kojeg su pregrmjeli pogani ratni zemani i svakakve smute i prevrate, neko posebno čulo da prije drugih osjeti zadah zla i rata, ali i da dobro procijeni ljude, za koga se valja založiti.

Fra Marku Gelu, tada relativno mladom livanjskom  svešteniku, kumčetu fra Lovra Sučića, nije trebala pomoć Veselina Pavlovića. On je, međutim, opravdao  povjerenje starog kuma i dobročinstvom  zadužio livanjske Srbe, a sebi vječno obezbijedio mjesto među časnim ljudima i dobročinima.

Kad je, nedugo poslije tog upozorenja starog fra Lovra, ratno ludilo i ustaška histerija i srbomrzačka pomama zahvatila i Livno, svi Srbi, oni koji nijesu pobijeni ili dospjeli u ustaške logore i mučilišta, pobjegli su i spas potražili daleko od ovog lijepog, opjevanog, ali prokletog i toliko puta u istoriji okrvavljenog grada. Među njima i Veselin i Mila Pavlović.

Zidine spaljene kuće Pavlovića u Livnu

Zidine spaljene kuće Pavlovića u Livnu

– Skrasili smo se u Beogradu – sjeća se Mila Pavlović čiji je suprug u međuvremenu, nažalost, preminuo. – Iznijeli žive glave, a sve drugo nam je ostalo u Livnu. Uskoro smo saznali da nam  je kuća opljačkana, a potom i spaljena. Žalili smo samo neke porodične  dragocjenosti i relikvije, koje drugome, posebno onima koji su pljačkali i zapalili kuću, sigurno nijesu značile ništa. Nedugo potom, jedne noći je zazvonio telefon i ja sam odmah prepoznala  topli i nekako skrušeni glas fra Marka Gela. Nikada nijesam saznala kako je došao do broja našeg telefona, tek javlja nam da je naša stara ikona Svetoga Luke, naše krsne slave, kod njega…!

Mnogo kasnije smo doznali kako je bilo. Naša kuća je izgorela u toku noći. Niko se, naravno, nije smio ni primaći a kamoli pokušati da gasi ili nešto spasava. Sjutradan po zori, na zgarište su došli fra Marko Gelo i još dva Hrvata, dvojica naših prijatelja, koji su živi i zdravi, ali im neću spominjati imena da im kakvo zlo ne nanesem – ima tamo još mnogo onih kojima se ova priča neće dopasti. Oni su u garu i pepelu, u dvorištu pored opaljene zidine, u kojoj je još tinjala vatra, našli čitavu samo ikonu Svetoga Luke.  Bog sami zna kako je tu dospjela, a najvjerovatnije je ispala ili je namjerno bacio neko od onih koji su  raznosili stvari iz kuće…

Među onima koji su 1991. godine pobjegli iz Livna, bio je i mjesni paroh, pop Mirko Jamedžija, koji je utočište našao u jednoj crkvi na periferiji Beograda. Kad se ratni vihor malo stišao, fra Marko Gelo se i njemu javio telefonom:
– Bog s tobom, oče Marko, otkud ti da se javiš? – začudih se ja – kazuje pop Mirko Jamedžija.
– Pa, eto, moj oče Mirko, ako se ovo zlo i ludilo smiri i ako Bog da da ti ili neko umjesto tebe krene ovamo, neka mi se javi, ja sam sklonio i sačuvao nešto blaga iz crkve, pa  da znate da je to na sigurnom…

– Ja sam u parohiju livanjsku došao 8. novembra 2001. godine – kaže sadašnji mladi paroh, protojerej Željko Đurica. – Njegovo preosveštenstvo episkop bihaćko-petrovački, gospodin Hrizostom,  ispričao mi je ko je fra Marko Gelo i šta je on učinio za Srpsku pravoslavnu crkvu i njene vjernike na ovom prostoru. Već sjutradan sam požurio da ga posjetim  u župi Vidoši kod Livna gdje je tada službovao i zahvalim mu za sva dobročinstva i prema našoj crkvi i prema srpskom narodu, i ne samo srpskom…

Fra Marko Gelo (u crnom kaputu), na jednom bogosluženju u pravoslavnoj crkvi u Livnu

Fra Marko Gelo (u crnom kaputu), na jednom bogosluženju u pravoslavnoj crkvi u Livnu

Ovaj plemeniti čovjek u rizi katoličkog sveštenika, djelom je potvrdio da je pod tom rizom kucalo srce za čovjeka, bez obzira kako se i da li se molio bogu. Pored ostalog, on je iz crkve Uspenja Presvete Bogorodice u Livnu i crkve Silaska Svetog Duha na  apostole u Vrbici kod Livna, sklonio i sačuvao više od osamdeset ikona, među kojima je mnogo  starih i izuzetno vrijednih i dragocjenih, zatim preko 260 starih  crkvenih knjiga, da se i ne govori o drugim bogoslužbenim predmetima – svetim sasudima, crkvenim odeždama i drugome.

Svo to silno sačuvano srpsko blago, u samostanu na Gorici u Livnu od fra Marka Gela su kasnije preuzeli otac Sava Lazanica, iguman manastira Veselinje u Glamoču, paroh šipovački protojerej-stavrofor Rade Savić i Nikola Ljuboja, predsjednik Crkvenog odbora SPC u Livnu.

– Posebno je vrijedan pažnje odnos fra Marka Gela prema ljudima – kaže otac Željko Đurica. – Pričali su mi mnogo o tome moji parohijani, Srbi koji su ostali i preživjeli rat u Livnu. Naprimjer, dijeleći pomoć od Karitasa, fra Marko je jednako ili čak i više vodio računa o Srbima i Bošnjacima, odnosno Muslimanima, nego o Hrvatima – bolje reći nije pravio nikakve razlike niti dijelio ljude  po vjeri i naciji nego samo na one kojima je pomoć potrebna i one kojima nije.

– Za pravoslavne Livnjake fra Marko Gelo će ostati u sjećanju kao čovjek koji je „svima bio sve“. Znao je cijeniti svakoga čovjeka ali isto tako i sve ono što je tome čovjeku važno i sveto. Pamtiće ga po tome što je u najtežim vremenima spasavao i ljude, ali i veliko kulturno nasleđe Srpske pravoslvane crkve u ovom kraju – rekao je protojerej Željko Đurica, govoreći u ime SPC nad odrom fra Marka Gela.

Iako je bio smjerni duhovnik koji se, naravno, nije bavio politikom, fra Marko Gelo je uvijek umio i smio da progovori  otvoreno i javno o bezdušnosti vlastodržaca i problemima i mukama običnog čovjeka:
– Zahvaljujući tvorcima neljudskih zakona – rekao je nedavno u jednoj radio emisiji – čiji su donositelji išli na ruku sebi i stvarali preduvjete da narodu otmu ono što se desetljećima stvaralo, danas imamo veliki broj radnika koji ne mogu ići u mirovinu. Čovjeku treba dati pravo kruha i ruha, a tek onda možemo govoriti o duhovnoj nadgradnji…

U sijasetu, uglavnom nepotpisanih poruka koje su se minulih dana pojavljivale na sajtovima povodom smrti fra Marka Gela, jedna mi se čini najprigodnija za kraj priče o ovom plemenitom slugi božjem koji je do poslednjeg daha služio narodu:

„Evo dva dana mislim šta ću reći o ovom čovjeku i sve se plašim da ću pogriješiti negdje ili napisati suvišnu riječ. Vidim da mnogi ne znaju o kakvom se čovjeku radi i šta je BiH izgubila. Kao da i sam Bog stvara ironiju s nama i naše najbolje ljude uzima sebi prijevremeno i u ovakvoj potrebi za njima. Katolik nijesam, ali većeg i jačeg Božijeg Čovjeka još nijesam upoznao niti čuo za njega u sve tri vjerske zajednice  BiH…!“

A šta je pojava  fra Marka Gela značila za livanjske Srbe, možda se najbolje može shvatiti ako se podsjetimo neke njegove „duhovne nebraće“ i njihovog djelovanja u ovom kraju onog zlog proljeća i ljeta 1941. godine.

Tada je, recimo, Livnjak fra Božo Šimleša objavio vjernicima da su Srbi stavljeni van zakona i zaprijetio kaznom strašnog suda svakome ko ne krene u „svetu borbu protivu izroda katoličke vjere“.
Istovremeno je fratar dr Srećko Perić sa oltara samostana na Gorici u Livnu, grmio: „Braćo Hrvati, idite, pokoljite sve Srbe, najprije moju sestru koja se udala za Srbina, a poslije dođite k meni, ja ću sve vaše grehove primiti na svoju dušu…!“

Kao posljedica tih i takvih „duhovnih besjeda“ u ovom kraju je za samo dva dana 1941. u jamama i na gubilištima završilo skoro 1.600 Srba, pretežno djece, žena i staraca. A samo u selu Golinjevu, rodnom mjestu velikog humaniste Jovana Sundečića iz kojeg nijedna srpska duša nije izmakla ustaškom nemilosrđu, u jami je završilo dvadeset i četvoro nekrštene srpske djece…

OPROŠTAJNI GOVOR    (NA SAHRANI FRA MARKA GELE)

Preuzvišeni Gospodine i oče biskupe,
Dragi oče gvardijane,
Dragi u Hristu oci sveštenici,
Draga braćo i sestre,

U ime Njegovog Preosveštenstva, pravoslavnog Episkopa bihaćko-petrovačkog Gospodina Hrizostoma i sveštenstva naše eparhije, i u svoje lično ime izražavam duboko žaljenje i naše saučešće povodom iznenadne i rane smrti, dragog nam oca i fratra Marka Gele.

Naše je žaljenje veliko, jer nam odlazi čovjek u punom smislu riječi, čovjek koji je do kraja bio i ostao vjeran svom uzvišenom pozivu, pozivu Hrista radi. U ovom trenutku ne možemo izreći veličinu njegove žrtve, jer bi nam trebalo mnogo vremena, ali želimo izraziti svu zahvalnost ocu Marku, za njegovo požrtvovanje prema svemu i svima. Zahvaljujemo mu se za svu ljubav koju je pokazao prema hristvoj crkvi. Pokazao se kao revnosni sluga koji je nosio svoj krst pred Gopoda. Sve biva po volji i riječi Božijoj, tako i iznenada odlazi otac Marko sa zemlje, te je zemlja osiromašena njegovom smrću, ali je na nebesima obogaćena nebeska Crkvanjegovom ličnošću.

Gdje nam je utjeha? Gdje je svjetlost u mraku žalosti za ovako revnosnim slugom Božijim? Gdje nagrada i plata njemu za dugu i napornu službu Bogu svome? Nigdje na zemlji! Naša je utjeha i svjetlost u Onome koji je i Sam bio i umro pa vaskrsao, koji je smrt pobijedio i carstvo vječnog života otvorio za sve sluge i sljedbenike svoje. U Njemu je nagrada i plata svakome ko Njemu služi i Njemu sleduje. Jer On, vaskrsli i živi Gospod naš rekao je: „Gdje sam ja, ondje će i sluga moj biti“ (Jov.12,26).

Ti si, Gospode, naš u nebeskom Carstvu svome, gdje nema bolesti ni tuge ni uzdisanja. Tebi se poklanjamo sa nebeskom i zemaljskom crkvom i molimo Ti se za blaženopočivšeg slugu tvojega fra Marka.

Molimo Ti se jedno: Neka sluga tvoj bude ondje gdje si i Ti, vječni Gospode. Amin.

Dragi oče Marko, VJEČAN TI SPOMEN!

Protosinđel Sergije (Karanović)

—————————————————————————————————————————–

SVEŠTENIK RISTO ĆATIĆ

Rođen je 14. februara 1894. godine u Donjem Vakufu. Bogosloviju je završio 1920. godine u Reljevu. Rukopoložen je 24. oktobra 1920. godine i postavljen na parohiju u Gubinu. Bio je član i saradnik „Mlade Bosne“. Austrijske vlasti su ga 1914. godine, odmah poslije atentata, zatvorile u banjalučki zatvor.

Ustaše su ga sa još dvanaestoricom Srba 7. jula 1941. godine odveli u Livno. Streljali su ih na ivici jedne jame.

Jovo Oraščić i Mirko Rosić, svjedoci koji su preživjeli ustaški pololj, pričali su da je sveštenik Risto prije streljanja uzviknuo: “ Radite šta hoćete, ali nećete dokle hoćete, streljajte me u čelo, jer se Srbin ne boji smrti „.

Kosti ovog Novomučenika izvađene su iz jame i sahranjene pored crkve u Gubinu.

———————————————————————————————————

PROTOJEREJ KOSTA STANIŠIĆ

kosta stanisicRođen je 31. marta 1884. godine u Livnu. Bogosloviju je završio 1909. godine u Reljevu. Rukopoložen je 5. avgusta 1909. godine i postavljen je za sveštenika u Bosanskom Grahovu. Tu je bio (na grahovskoj parohiji) sve do 1919. godine, kada je premješten za sveštenika u Livno.

U noći između 11. i 12. jula 1941. godine ustaš su provalile u stan prote Koste Stanišića i odveli njegovu suprugu Danicu, ćerku Smilju i njega. Zatvorili su ih u livanjsku osnovnu školu. Tu su ih držali tri nedelje, a onda su ih sa jednom grupom Srba odveli u Prolog (20 km od Livna) i tu ih mučili. Sve su ih žive bacili u jamu, a sveštenik Kosta je morao gledati stradanje svoje porodice i svojih parohijana. Otac Kosta je posljednji ubijen i bačen u jamu.

——————————————————–

Izvor: http://www.lijevno.com

Advertisements