Jugoistočno od Jaruge, na asfaltnom putu Bosansko Grahovo – Livno, nalazi se selo Crni Lug. Šibenčani Frane Butrišić i Ivan Divčić, u svom putopisu kroz Bosnu, prvi put 1574. godine, pominju selo Crni Lug, govoreći da se od seoskih kuća proteže „šuma sa drvećem u vodi“. Opet je, dakle, osobenost prirodne sredine, močvarno zemljište obraslo listopadnim drvećem, kumovalo imenu naselja.

Postoji jedna srednjevjekovna nekropola južno od sela, na današnjem groblju. Humku dugu 60 metara sačinjavaju nadgrobni spomenici, koji jedva vire iz zemlje, bez ikakvih natpisa i ornamentike.

Prema zapisu Maria Petrića, u Crnom Lugu je imao svoj posjed i zadnje utočište 1836. godine livanjski kapetan Ibrahim-beg Firdus. On se ovdje sklonio bježeći iz Čelebića pred pobunom livanjskih begova. Nakon kraćeg boravka u Crnom Lugu, dobio je azil od Austrougarske i pobjegao u Dalmaciju.

Na području Crnog Luga su toponimi: Busovača, Carevac, Crna rakita, Crnac, Čančarevac, Čekuše, Cusinice, Duler, Gajci, Greblje, Gromila, Igalice, Jardo, Jaruga, Jovanuše, Keseni, Kućevine, Makice, Makić, Matošića vrelo, Otok, Pijesak, Polučak, Radukinice, Šančevine, Ševarova jaruga, Trkulja, Vedrovo polje, Vidoviti, Vlasulje, Vranina glavica, Vučo polje, Zagrab, Zasiok.

Prilikom kolonizacije 1945/1946. godine, iz ovog sela je u Vojvodinu otišlo nekoliko porodica.

Sadašnji stanovnici sela su isključivo Srbi. Tokom rata 1992-1995 su izbegli iz sela a kuće su im zapaljene; obnova i povratak započeti nakon rata teku sporo.

Crni Lug na Facebook-u: https://www.facebook.com/profile.php?id=100001789822711

Srpski rodovi su:

ARNAUTI – Prema onome što oni znaju, tvrde da su doselili u Crni Lug iz Kosore, kod Vrlike, Dalmacija. Slave Svetog Velikomučenika Georgija Pobedonosca – Đurđevdan.

ĆORIĆI – Doselili su se na ovaj teren iz sela Cetine, Vrlika, Dalmacija. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

ĆUSIĆI – Doseljeni su iz okolice Vrlike, Dalmacija. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

ČULIĆI – Vode porijeklo od Mrkonjić Grada. Slave Časne verige Svetog apostola Petra.

ĐUKIĆI – Ovdje su došli iz Nuglašice 1934. godine. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

GARGENTE – Doseljenici su iz sela Cetine, Vrlička regija, Dalmacija. Prema mišljenju nekih od istraživača, i ovo prezime zahtjeva solidniju lingvističku obradu i tumačenje, jer upućuje na to, da bi moglo biti vlaškog porijekla. Slave Svetog Velikomučenika Georgija Pobedonosca – Đurđevdan.

GRAJIĆI – Imali su prije prezime Nenadić. Daljnje porijeklo im je iz Štikova kod Drniša, Dalmacija. Slave Svetog Velikomučenika Georgija Pobedonosca – Đurđevdan.

INjCI – Injci su najrazgranatiji rod u Livanjskom polju. Treba reći da njihovo najstarije porijeklo vodi iz Crne Gore. U Gerzovo dolaze pod prezimenom Daničić. Ovde su kao turski kmetovi došli u sukob sa Turcima, zbog neke djevojke iz njihova roda. Pala je krv i oni su kompletno bježali u pravcu Glamoča. Tamo su radi sigurnosti mjenjali prezime iz Daničić u Injac. Prema nekim porodičnim predanjima oni su ovu promenu učinili u Donjem Livanjskom polju. Dolaskom u Donje Livanjsko polje, rod narasta i dijeli se odlazeći u druga sela. Slave Svetog Vasilija Velikog.

IVETIĆI – Doseljenici su iz Civljana kod Vrlike, Dalmacija. Jedni slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan a drugi slave Slave Svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana.

JOVČIĆI – U Crni Lug su doselili iz Prova. Slave Sabor Svetog Arhanđela Mihaila – Aranđelovdan.

JUSUPI – Ne znaju svoje porijeklo. Spadaju među rijetka prezimena na terenu Livanjskog polja. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

KEŠINI – Porijeklom su od Štikova kod Drniša. Ovo prezime je jedinstveno u Livanjskom polju. Slave Svetog Velikomučenika Georgija Pobedonosca – Đurđevdan.

KOZOMORE – Tokom 1928. godine, doseljeni su iz Bastasa u ovo selo. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

KURABASE – Ovo su doseljenici iz Cetine kod Vrlike, Dalmacija. I ovo prezime je svrstano među ona koja upućuju na vlaško porijeklo. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

LjUBOJE – Doseljenici su iz Ključa, iz Bosanske Krajine. Slave Svetog apostola i jevanđelistu Marka.

MARMUTI – Ovaj rod nije sačuvao porodično predanje o svom porijeklu. Ne znaju odakle su došli na ovaj teren. Za prezime Marmut, istraživači smatraju da iziskuje detaljniju lingvističku obradu zato što do sada upućuje na vlaško porijeklo. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

PAROJČIĆI – Ovdje su doselili iz rejona Vrlike, Dalmacije. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

PETROVIĆI – Radi se o doseljenicima iz Otišića kod Vrlike, Dalmacija. Čuvaju predanje o svom porijeklu, i tvrde da su u Dalmaciju došli iz Crne Gore. Jedni slave Svete mučenike i besrebrenike Kozmu i Damjana a drugi slave Svetog Velikomučenika Georgija Pobedonosca – Đurđevdan.

POPOVIĆI – Porijeklom su od Imotskog, Dalmacija. Slave Svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana.

RADIVOJŠE – Doseljenici su iz Dalmacije. Nisu sačuvali porodično predanje o tačnom mjestu porijekla. Tvrde da su davno doselili. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

STEVANOVIĆI – Nije im poznato od kuda vode porijeklo. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

ŠINICI – Oni tvrde da su porijeklom iz Lijevča kod Zavidovića. Slave Svetog apostola i jevanđelistu Luku – Lučindan.

ŠORMAZI – Doseljenici su iz Kosova kod Knina, Dalmacija. Daljnje porijeklo ne znaju. Njihovi školovani potomci iznosili su tezu o francuskom porijeklu. Najbliži tvrdnji o porijeklu ovog prezimena je Erdeljanović, koji između nekoliko prezimena razmatra i prezime Šormaz. U onolikoj mjeri koliko je ispitano, Livanjsko polje nije bilo izvan uticaja vlaškog življa. Šormazi u Crnom Lugu se dijele na Biberovića i Savetinovića. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

TRKULjE – U porodičnom krugu njeguju predanje o svom porijeklu od Banja Luke. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

VRANIĆI – Doselili su u ovaj kraj iz Vrličke regije, Dalmacija. Slave Sabor Svetog Arhanđela Mihaila – Aranđelovdan.
Pored sadašnjih rodova Srba, u Crnom Lugu je do 1941. godine živila jedna porodica Hrvata sa prezimenom Perić. Kad je počeo Drugi svjetski rat, odselili su u Vukovar.

—————————————–

Izvori: http://www.lijevno.com i http://www.relax-livno.com

Jugoistočno od Prova su Čaprazlije. Po jednom tumačenju, ime sela je formirano od starinske riječi „čap“, „čep“, te glagola „razliti“. Naime za vrijeme povodnja (od oktobra do kraja marta) ponori, koji se nalaze u neposrednoj blizini sela, bivaju zagaćeni, te ne mogu da gutaju svu prispjelu vodu, pa se višak vode razlijeva po okolnom zemljištu. Do zagaćenosti ponora dolazi stoga što voda na ponorskim pukotinama odlaže pruće, različito raslinje i druge predmete koji začepe ponore. Voda koja bi trebalo ponorima da se gubi u podzemlje, zadržava se na površini i razliva po okolnom zemljištu. Tako se, eto, po naznačenoj prirodnoj pojavi, karakterističnoj za mnoga periodično plavljana kraška polja, ovo selo nazvalo Čaprazlije. Selo su često zapisivali kao Sarumiše što je ranije ime naselja po kome se nazivala i cijela nahija. Ime na turskom jeziku doslovno znači „žuti hrast“. Po drugom predanju, ime Čaprazlije vjerojatno nose prema begu (ili begovskoj obitelji) Čaprazli, čiji su, po predaji, nišani u starom muslimanskom groblju na Brižinama kod sela.

Čaprazlijama kao dijelovi naselja, pripadaju sela Paljenice i Peća.

Ime sela Paljenice posjeća na jedu vrstu osvete koju žitelji livanjskih sela (Donje polje) ponekad i danas praktikuju. Ranije, ako neko, za pričinjenu mu uvredu ili nepravdu, nije mogao od počinitelja dobiti određenu satisfakciju, najčešće je pribjegavao spaljivanju njegove kuće, pojate ili neke druge privredne prostorije. Mještane kojima kuća na taj način izgori zovu „Paljenice“.

Vjerovatno ni na jednom kraškom polju na svijetu, nema toliko mnoštvo pećina kao na Livanjskom. Ove pećine, prirodne šupljine u krečnjačkim stijenama, ovdašnje stanovništvo zove „peća“. Rijetko koja peća ima ime. Kako se jedna zasebna grupa kuća kod sela Čaprazlije nalazi u neposrednoj blizini jedne takve peće, to se za njihovo označavanje i uzeo naziv Peća, selo kod Pećine.

U sklopu Donjeg Livanjskog polja, Čaprazlije se prostiru na njegovoj jugozapadnoj strani, čineći sastavni dio niza sela, koja prave vjenac sa mjestimičnim prekidima na rubu polja i podnožja Dinarskih obronaka Sokoca, Atlagića kose, Cjepala, Samara i Poviruše. Selo je smješteno između Prova na zapadu i Rujana na jugu. Ispred njega, gledano preko polja na udaljenosti od 5 kilometara, u pravcu sjeveroistoka nalazi se selo Čelebić. Čaprazlije zauzimaju prostor od Krivače (Jaruge), kojom voda teče u Mišju peću i Hrgovića kuća do donjih Maljkovića. Ovdje granicu sela čini Šilanova kuća.

Na terenu sela nalazi se veća skupina ležećih stećaka, bez natpisa i ornamentike, i to na lokalitetu Mašeti i unutar seoskog pravoslavnog groblja. Jedno od većih, ali do sada neispitanih grobišta, nalazi se u dnu Đuranove ulice, na njivi Pere Đurana i njegovih sinova. Ovaj teren nije do sada ispitivan, niti registrovan. Na putu Sajković – Prolog, pod Marčetinim kućama, nalazi se Muslimanski grob sa dobro očuvanim nišanima. Seosko predanje govori da je ovdje pokopan Čaprazli-beg, kojeg su hajduci ubili iz zasjede, o čemu piše fra Grga Lozić u svojim različitim bilješkama – Adnotationes variae (Stipo Manđeralo, Lozićev ilirski san). On tvrdi da se do tada selo zvalo Skucani.

Do rata 1991/1995. godine u selu su živjeli Srbi i Hrvati.

Srpski rodovi su:

BOŠKOVIĆI – Doseljenici su iz Dalmacije, ne zna se pouzdano iz kojeg mjesta. Znaju da im daljnje porijeklo vodi iz Crne Gore. Prvo su došli u Rujane, odakle su se raselili u Čaprazlije i Golinjevo. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

ĐURANI – Đurana u Čaprazlijama ima na dvije lokacije. Jedni su između Granića i Marčeta, koje u selu još zovu i gornji Đurani, a drugi su između Radića i Maljkovića, zvani donji Đurani. Donji Đurani su kod starijih generacija poznati pod nadimkom „Dražići“. U ovo selo su doseljeni iz Gornjih Kazanaca, opština Bosansko Grahovo. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

KISE – Doseljenici su iz Dalmacije, a starinom vode porijeklo iz Hercegovine. Po svemu sudeći, ovaj rod je najstariji u Čaprazlijama. Slave Svetog Velikomučenika Georgija Pobedonosca – Đurđevdan.

KONjIK-LUNIĆ – Lunića ima u okolici Drniša, te se ne isključuje mogućnost, da vode porijeklo iz ovog kraja, (sela Kričke, kod Drniša). Slave Svetog Velikomučenika Georgija Pobedonosca – Đurđevdan.

KONjIKUŠIĆI – Njihovi preci su Daničići, koji vode porijeklo iz Crne Gore. Krećući sa crnogorskog prostora, prvo su se naselili u Gerzovo. Odatle su morali pobjeći zbog sukoba sa Turcima, zbog neke djevojke iz njihova roda. Tokom bježanja stigli su u Glamočko polje, gdje mjenjaju prezime iz Daničić u Injac. Kao Injci dolaze u Donje Livanjsko polje, gde dolazi do podjele i razdvajanja familije u nekoliko ogranaka. Nije pouzdano utvrđeno kada je i zašto došlo do ovoga, ali se zna da od Injaca postaju Konjihušići. Konjikušići u Čaprazlijama čuvaju predanje da su prezime dobili po uzgoju dobrih jahačkih konja. Konjikušići u Bojmuntama i ovi u Čaprazlijama vode isto porijeklo i smatraju se rodbinom. Svi, slave Svetog Vasilija Velikog.

MALjKOVIĆI – Kod ovog roda nema ništa spornog, radi se o doseljenicima iz Maovice kod Vrlike. Put doseljavanja je išao preko Uništa, za Čaprazlije. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

MARČETE – Doseljenici su iz Koljana kod Vrlike, Dalmacija. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

MIHALjICE – Mihaljice su doseljenici u ovo selo iz mjesta Kosore kod Vrlike, Dalmacija. Neki od njihovih potomaka sjećaju se pričanja roditelja kako su oni daljnjom starinom negdje iz Like. Daljnje porijeklo im je iz Crne Gore. Nekad su imali prezime Miljanić. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

RADIĆI – Njihovo prijašnje prezime je Čulić. Ovdje su doselili iz Jaruge, sela na terenu Bosansko Grahovske opštine. Daljnje porijeklo vode iz Dalmacije. Slave Časne verige Svetog apostola Petra.

STOJIĆI – Radi se o doseljenicima iz Podosoja, kod Vrlike, Dalmacija. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

BODROŽIĆI – Izumrli i raselili.

ŠUNjKE – Izumrli i raselili.

Hrvatski rodovi su: BULOVIĆI – iz Bitelića kod Sinja. Bili su pravoslavci do 1903. godine; ĆURKOVIĆI – iz Biličića kod Glamoča, god. 1879. doselili se iz Bitelića kod Sinja; GRANICI – iz Muca kod Sinja; HRGOVIĆI – 1741. godine su u Rujanima; ĐAPIĆI – doselili iz Bitelića kod Sinja 1912. godine; JURIŠIĆI – ranije Đapići; MATKOVIĆI – iz G. Bitelića kod Sinja 1879. godine; PERAJICE – iz Glavica kod Sinja 1879. godine; SOLDIĆI – iz Zasioka kod Sinja 1850. godine.

—————————————————

Izvori: http://www.lijevno.com i http://www.relax-livno.com

Selo Čelebić se nadovezuje na Kovačić i produžuje u smjeru jugoistok – sjeverozapad, paralelno sa novim asfaltnim putem Livno – Bosansko Grahovo, prostirući se u dužini od dva kilometra između Kovačića i Bojmunata. Ime ovom selu formirano je od riječi „čelebija“ koja na turskom jeziku označava, otmjena mladića plemićkog roda. Ranije je naselje pripadalo poznatoj plemićkoj porodici Firdus iz Livna. Naselje je postojalo mnogo prije turskog gospodstva ovdje, još za vrijeme Ilira i Rimljana. Ali, na žalost, ne raspolažemo ni sa kakvim istorijskim dokumentom koji bi nam mogao pomoći da saznamo kako se to naselje ranije zvalo.

Stanovništvu susjednih sela i u selima na drugoj strani polja pod Dinarom, u Čelebiću je bila poznata uža lokacija zvana Barjak. To je upravo područje Firdusovih kuća, gdje se, na jednoj , neprestano vijala zastava, pa ostaje do danas naziv Barjak za ovaj lokalitet.

Na potezu od Kovačića i Čelebića, djelom iznad Bojmunata, kroz Ćorušu, i danas se mogu vidjeti ostaci trase rimskog puta, čijim djelom je HVO probio put tokom rata u BiH, 1991-1995. Iznad Čelebića se nalazi plato Podovi. Ova se visoravan proteže, sa promjenjivom površinom, od Vrbice do Strupnića. Tamo su Čelebićani, naročito do početka Drugog svjetskog rata, gajili i držali stoku, te proizvodili sir i ostale mliječne proizvode, u čemu se tada i kasnije isticala familija Šunjka.

Čelebić je, veliki vremenski period, bio opštinsko središte, posebno u periodu postojanja prve Jugoslavije i jedno vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, kojem su pripadala susjedna sela i sela preko polja: Rujani, Čaprazlije, Provo, Gubin i Sajković. Pored ovog, ovdje je bila pošta i ambulanta.

U Drugom svetskom ratu, Ustaše su u ovom selu ubile 396 Srba tokom 1941. godine; manji deo njih je bačen u jamu Bikušu iznad Čelebića a veći deo u masovnu grobnicu na Barjaku, gde danas postoji spomenik, o kome više možete saznati ovde: https://omlivanjska.com/projekti/celebic/. Imena stradalih možete naći ovde: https://omlivanjska.com/livanjski-srbi/secanje/

Prema popisu iz 1991. godine, u selu je bilo 448 stanovnika, od čega 131 srpske nacionalnosti, 316 hrvatske nacionalnosti i 1  osoba druge nacionalnosti.

Ovdje su dugi niz godina zajedno živjeli Srbi i Hrvati. Tokom turske vladavine u Bosni, ovdje su živjeli i Muslimani. Pri kraju rata 1992-1995, veći deo srpskog stanovništva je izbegao a njihove kuće spaljene; nakon rata, jedan broj srpskih kuća je obnovljen, međutim proces povratka i obnove teče sporo.

Za razliku od drugih sela Livanjske regije, u ovom selu Srbi i Hrvati imaju zajedničko groblje, samo ih dijeli jedna niska pregrada. Više o groblju možete videti ovde:

Groblje u Čelebiću

RODOVI

Srpski rodovi su:

CRNOGORCI – Crnogorci su u Čelebiću bili brojnija familija. Živili su nekada u Kovačiću. Gaje porodično predanje o svom crnogorskom porijeklu. Nije utvrđeno kojim putem su, i kada, došli na ove prostore. Slave Sabor Svetog Arhanđela Mihaila – Aranđelovdan.

ERCEZI – U Čelebić su doselili iz Strupnića, starinom su iz Hercegovine. Slave Svetog apostola i jevanđelistu Luku – Lučindan.

KOZOMORE – U Čelebić su došli iz Bogdaša. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

KRAVARUŠIĆI – Prije su se zvali Marijani. U Čelebić su doselili iz Sajkovića. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

MILUTINI – Doselili su na današnje imanje iz Strupnića, za daljnje porijeklo ne znaju. Znaju da su po naređenju bega doselili u Čelebić. Slave Sabor Svetog Arhanđela Mihaila – Aranđelovdan.

PETROVIĆI – Ovdje su doselili iz Otišića kod Vrlike, Dalmacija. Slave Sabor Svetog Arhanđela Mihaila – Aranđelovdan.

RADIĆI – Vode porijeklo iz Posavine. U Čelebić su doselili iz Prova. Slave Svetog apostola Tomu – Tomindan.

RADOJE – Ovdje su doselili iz sela Glavice kod Glamoča, a u Glavice su došli kao kmetovi 1903. godine. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

ROSIĆI – Doselili su iz Sajkovića. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

ŠUNjKE – Ovaj rod potiče iz Crne Gore. Prema porodičnom predanju koje čuva Dušan Šunjka, sin Vladin, oni su prvo došli na teren u okolini Zadra i tamo promjenili prezime, iz Obad(ović) u Šunjka. Iz Zadarskog regiona preselili su kod Vrlike, a odatle su doselili u Livanjsko polje. Jedno vrijeme su im preci slavili Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan, pa su poslije jednog zimskog stradanja prilikom nabavke pića za slavu, promjenili dan slavljenja na Svetog proroka Iliju – Ilindan.

VUJANOVIĆI – Došli su u ovo selo iz Dalmacije, negdje iz okolice Vrlike. Oni imaju zajedničko porijeklo sa Vujanovićima iz Radanovaca. Prema nekim podacima oni su iz Crne Gore. Slave Svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana.

Hrvati su: BARBARIĆI – iz Broćna u Hercegovini; BIL1ĆI – iz Potravlja kod Sinja; GELE; JUKIĆI – iz Bitelića kod Sinja, u Čelebiću su bili 1741. godine; KOVAČI – iz Ljutog Doca u Hercegovini; KRIŽANI; PAŠALIĆI (ranije Radilović) – od Jajca; PLAZON(J)IĆI – od Vrlike 1814. godine; POPOVIĆI – u Čelebiću su 1814. godine; RIMCI -1741. godine u Čelebiću.

Više je predaja o tome kako je selo dobilo ime. Suština im je ista: iz zahvalnosti prema svom ćehaji neki od Atlagića poklonio mu je selo pored svog odžaka, pa se ono prozvalo Ćehajić. Sve su te predaje vezane za porodicu Agić, koja je živjela u ovom selu i tu imala svoj odžak. Po jednoj legendi Atlagićev ćehaja je donio muštuluk o izbavljenju Mehmed-pašine djece iz mletačkog sužanjstva i kao nagradu dobio selo koje se zazva po njemu. Po drugoj prvi Agić je bezimeni ban koji se poturči, jer ne mogaše živjeti bez djece i odbjegle žene Hanke Atlagić. Ipak su to samo predanja, pa je potrebno vidjeti da li se selo sa sličnim imenom javlja u istorijskim izvorima. U Darovnici iz 1400. godine zapisano je selo Čihovići, koje imenom podsjeća na Ćaić, ali u turskim defterima nema sličnog imena. Pod ovim imenom (Chieaichi) prvi ga spominje biskup Dragičević 1741. godine.

Zemlju u Ćaiću imali su pripadnici poznate sarajevske porodice Turhanija. Ibrahim-beg Turhanija i njegove dvije sestre imali su ovdje 1893. godine kmetove Kurbaše, Latinčiće, Ivanoviće, Marjane, Tekliće, Vrselje, Kaselje, Hrge, Keliće, Đurane i Baraće. Hilmija Hromić i Asim Paloš iz Sarajeva na svojoj su zemlji držali kmetove Latinčiće, Đurane, Ivanoviće, Kasale, Barune i Čulare. Suljo Jahjefendić iz Livna imao je kmetove Tekliće. Kmetovi Nikole Ivanovića iz Odžaka bile su Čeke. Mulalići su imali dvije porodice Andabaka, Repovci isto tako, te dvije porodice Ivanovića iz Ćaića. Na zemlji Almaze Arnaut iz Istambula bili su Ljubičici, Jurići i Granici; u Arnautovića iz Travnika Aničići, a u Hamzalajbegovića Ćurci, Andabaci, Baruni i Lovrići. Toponimi u Ćaiću: Barabuše, Barakuša, Bostan, Broč, Brušina pećina, Cipac, Caćinska, Gajevi, Giđevac, Glavičica, Grudne glavice, Jaružak, Kameniti ponor, Konopljište, Križanuš, Kukar, Kupalo, Lakat, Liske, Mahovače, Matkovača, Opaki ponor, Peline, Ponor veliki, Ribje jame, Roguljuša, Sodo, Staro-groblje, Zapotok.

Ovdje su živjeli Srbi MARIJANI, moguće i ĐURANI.
Danas su u selu ostali samo Hrvati: ANDABACI (ranije Rogulj) – porijeklom su iz Dalmacije; BARACI – preselili iz Rujana; BARUNI – preselili iz Lusnića; ČULARI (ranije Egzete) – doselili iz Bitelića kod Sinja iza 1878. godine; ĐURANI -prije se zvali Egzete; HRGE – preselili iz Rujana; IVANOVIĆI – spominju se u Ćaiću 1741. godine; KASELJI – od Vrlike; KELIĆI (ranije Šusto) – iz Bajagića kod Sinja; KURBAŠE (ranije Cmiljanić) – doselili od Vrlike; LATINČIĆI (ranije Marasović) -doselili oko 1820. sa Dugopolja kod Sinja; RAĐANI – iz Vrdova na Dinari; TEKLIĆI -po predaji zvali se Lisičar u okolici Vrlike. U Ćaiću su 1741. godine.

——————————————————-

Izvor: http://www.relax-livno.com

Nalazi se na brijegu između rijeka Sturbe i Žabljaka. God. 1882. ovdje je bilo tek nekoliko kuća. Drinova Međa se spominje 1813. godine kao selo nastanjeno muslimanskim, katoličkim i pravoslavnim stanovništvom. Ovdje je jedna nekropola sa 14 stećaka. Između Crne stine i Drinove Međe, 300 metara desno od starog puta, nalazi se manja nekropola stećaka. Toponimi: Brižine, Čordin greb, Dočić, Dolac, Gaj, Gazića polje, Gazića rivina, Kruška, Ledine, Lozančića gaj, Mašet, Međica, Orlovača, Osridak, Pod, Šarića zidine.

————————————

Izvor: http://www.relax-livno.com

Neobično je pitoma dolina Sturbe, u kojoj se smjestilo selo Držanlije. Ime selu formirano je od već poodavno zastarjele riječi „držan“, koja se upotrebljavala za označavanje onoga koji je bio dužan, obavezan pridržavati se dogovorenog. Naime, priča se po selu da su Ljubunčići ustupili zemlju seljacima, a da su ovi bili „držani“, obavezni zemlju obrađivati, ostati na njoj i od prihoda sa zemlje davati Ljubunčićima trećinu. Mještani kazuju da nije bilo ni jednog slučaja da se neko tog „držanstva“ nije pridržavao.

Josip Smodlaka smatra da je ime naselja formirano od riječi „draga“. Govoreći o neobičnim nazivima naselja sa još neobičnijim završecima riječi, napisao je: „Jedan još rijeđi završetak koji je takođe delom turski, jeste „anlija“, koji se zapravo sastoji od tri nastavka: našeg „an“, turskog „li“ i našeg „ja“. Poznat mi je jedan jedini primjer imena sastavljena, a to je Držanlija. Ovaj naziv koji danas nose žitelji jednog sela u kotaru Livanjskom (a po njima se i selo zove Držanlija), valjda je kao mesno ime prošao kroz ove tri faze: Draga, Držani, Držanlija“. Smatram da se Smodlakino mišljenje ne može prihvatiti iz nekoliko razloga. Prvo, mještani svoje selo dijele na Gornje i Donje Držanlije. Interesantno je da se ni jedno selo ne nalazi ni u kakvoj dragi. Pojam drage ne može se, u ovom slučaju, poistovetiti s dijelom riječne doline. Stanovnici ovih naselja Livanjskog polja pod pojmom „drage“ podrazumijevaju uzdužne ili poprečne planinske kose koje ne funkcionišu kao riječni tokovi. Naprotiv, taj pojam strogo razlikuju od riječne doline. Drugo, ime ovih sela nije Držanlija već Držanlije. Treće, nije moguće govoriti o nastanku „anlija“. Moguće je jedino govoriti o nastavku „lije“.

Kao dijelovi naselja Držanlije pripadaju Golubić, Karijani i Trčić.

Teren na kojem se danas nalaze Gornje i Donje Držanlije, sa zaseocima, pripadao je za vrijeme turske vladavine begluku Ljubunčića.

Sadašnje selo zauzima prostor istočno od Zabrišća, na desnoj obali riječice Sturbe. Ova riječica ugrađena je u dušu sela. Ona pogoni mlinove, donosi vodu za piće i napajanje stoke, u njoj se love lijepi primjerci pastrmke i rakova, a ugodna je za kupanje po ljetnim vrućinama.

U selu je nekada živela srpska porodica, Radeta, koja se 1900. godine preselila u Guber. Slave Svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana. Prema usmenom predanju Radete su došle iz Crne Gore iz okoline Andrijevice . Po predanju, došao je otac sa 4 sina a nakon jedne jake livanjske zime jedan sin se vratio u Crnu Goru a tri su ostala. Prema podacima Radete su najprije jedan kraći period bili u Zabrišću (oko 20 godina) a nakon toga su se preselili u Držanlije i držali posjed kod begova 99 godina. Kako je po propisima Turske u to vrijeme bilo da kmet koji drži posjed 100 godina taj posjed dobija u svoje vlasništvo, da se to ne bi desilo beg Firdus im je naredio da se presele u Guber što su oni i učinili. Danas u Držanlijama nema srpskih porodica, ali postoji jedno staro pravoslavno groblje.

Hrvati su: BIJADERI (Beaderi) – preselili iz Lusnića; ĆURIĆI – preselili iz Podhuma; DALIĆI – preselili iz Priluke; DŽAJE – preselili iz Rujana; GALICI -preselili iz Grboreza; IVANKOVIĆI – preselili iz Bile; KONTE – bilo ih je 1815. godine u nekoliko sela; MAMIĆI – doselili iz Zidina na Buškom blatu; MARKOVI -jedan od Markova iz M. Gubera „ugovorio“ se kod Galica; PERIŠE – doselili iz Srđevića; PERKOVIĆI – iz Mijakovog Polja; PLEHIĆI (ranije Vukadin) – iz okolice Duvna; POPOVIĆI – preselili iz Čelebića; PRAVDIĆI – došli iz Dobrog; ROGUŠIĆI -iz Dugopolja kod Sinja; VRDOLJACI – preselili iz Odžaka; VUKADINI – porijeklom od Duvna.

—————————————————

Izvor: http://www.lijevno.com i http://www.relax-livno.com

Golinjevo je među najstarijim naseljima na Buškom Blatu. U podacima sa kraja 15. veka selo je zapisano je kao Večuć (Večoć), dok se 1604. godine pominje se kao Golinjavo, potom 1711. godine kao Vučić, a početkom 18. veka kao Golinjevo. Zemljište koje pripada selu je oskudno rastinjem, a obronci Tušnice su potpuno goli, po čemu je dobilo ime. U selu na nekoliko mesta ima srednjovekovnih stećaka. Zaseok Kula dobio je ime po odžaku i kuli Smail-bega Čengića, a potom njegovog sina koji se iselio u Tursku.  U zaseoku Velagići je izvor Hadžino vrilo koje ne presušuje i koje su u sušno doba koristili stanovnici sela u krugu od 5km. Potapanjem zemljišta zbog stvaranja veštačkog jezera, ugrožena je egzistencija stanovnika sela koje tada počinje da se iseljava.

U Golinjevu je pre Drugog svetskog rata bilo 60 srpskih domova, a Srbi su imali i svoje groblje i pravoslavnu crkvu. Srpske porodice koje su živele u ovom selu nastradale su od ustaša 1941. godine. Spisak imena stradalih možete pogledati ovde: https://omlivanjska.com/livanjski-srbi/secanje/

Pravoslavno groblje sa dvadesetak bolje obrađenih krstova i lijepom dekoracijom je neposredno iznad puta. Ovdje se naročito ističe grobnica Ile Mitrovića, koju je radio kamenorezac Lazić. Današnji izgleda groblja i zidina pravoslavne crkve, koji su u vrlo lošem stanju, možete videti ovde: https://omlivanjska.com/2013/09/13/groblje-u-golinjevu/

Prema popisu iz 1991. godine, u selu je bilo 861 stanovnika –  srpske nacionalnosti niko, 542 hrvatske nacionalnosti, 313 bošnjačke/muslimanske nacionalnosti, 4 jugoslovenske nacionalnosti i 2 ostalih nacionalnosti.

RODOVI

BOŠKOVIĆI – Doseljenici su iz Dalmacije, ne zna se pouzdano iz kojeg mjesta. Znaju da im daljnje porijeklo vodi iz Crne Gore. Prvo su došli u Rujane, odakle su se raselili u Čaprazlije i Golinjevo.

MITROVIĆI –

PAČARI-PAŽINI –

RATALjI – prije dolaska u Golinjevo prezivali su se Ratić; došli su iz Dalmacije ( Otišić ) a krsna slava im je Jovanjdan.

TOŠIĆI –

ŽDERE –

Bošnjaci su: VELAGIĆI -zaselak Velagići nazvan je po istoimenoj bošnjačkoj porodici koja i danas živi u Golinjevu; BAJRAKTAREVIĆI; RAŠKOVIĆI; JAREBICE; ALIMANI – porijeklom su iz Makedonije; MUJIĆI; MUŠKOVIĆI.

Hrvati su: BATINIĆI – 1741. godine su u Mišima; BERIĆI (ranije Sablić) -doselili sa Sablića Kose kod Tijarice u Dalmaciji: CIKOJE – oko 1860. godine doselili iz Studenaca u Dalmaciji; GALEŠIĆI; JAKELJIĆI; KLIŠANIN – u Mišima su 1741. godine; KULISI (ranije Mrkonjić) – Mrkonjići su 1741. u Golinjevu; MAGIĆI; MIHALJEVIĆI – 1741. godine su u Golinjevu; MILARDOVIĆI – iz Dobranja u Dalmaciji; PRKE – iz Studenaca u Dalmaciji; TOPIĆI.

Selo je smješteno uz put koji vodi od Gubera prema Prologu. Na topografskoj karti iz 1882. godine uz put je bio samo han Grborezi (Sušica han), dok su dva zaseoka bila u polju, dosta udaljena od ceste. Razlog tome je što su graditelji ceste od Gubera do Prologa, izgrađene iza 1860. godine, izabrali najkraći pravac preko polja, te ostavili Komorane i Grboreze u polju. Tek mnogo kasnije su počele nicati kuće uz cestu. Grborezi se spominju u turskom defteru iz 1604. godine pod današnjim imenom, pa, zatim, u popisu biskupa Bogdanovića 1768. godine u obliku Garbavzi. Miletić ih 1813. zapisuje kao Garborecz.

Toponimi: Abidovica, Begluk, Birnoktuša, Blaca, Bolotinov bunar, Boniša, Čardak, Ćatuša, Divljakinja, Duga njiva, Dugo polje, Dželaguša, Đonlaguša, Hodžića bunar, Hodžića jaruga, Jagme, Kajuša, Mali Rajkovac, Marinkuša, Modruša, Mramorje, Petrino groblje, Piskovišće, Podovi, Prikača, Rajković, Spužipolje, Stara studba, Šafran, Španjuša, Štit, Torina, Zelija, Žiškuša.

Pravoslavni Jankovići iz ovog sela su se sahranjivali na Jankovića groblju u susednim Komoranima. Jankovića Groblje je omanje i sa 7 spomenika nepravilne forme i utonulih u zemlju. U njemu su spomenici i krstovi iz 1797. i 1803. godine. Groblje je jako zapušteno, a grobnice oštećene. Specifično je po tome što se u njega nikad nisu ukapali pravoslavci iz Komorana, niti je Jankovića bilo u selu. Slike Jankovića groblja možete naći ovde: https://omlivanjska.com/2013/09/13/101278/

Srbi:

JANKOVIĆI – Ovdje su doselili iz Dalmacije. Ne raspolažu preciznijim podacima o svome porijeklu. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan. Oni su, kao rod, izumrli na ovom prostoru u cjelini.

Bošnjaci su: HODŽIĆI; KAMBERI; MILACI – ovdje su doselili iz Lusnića; MUSIĆI – doselili iz Kukavica na Kupreškom polju; OMERAGIĆI – preselili iz Podhuma; VELAGIĆI – doselili iz Golinjeva;

Hrvati su: BADROVI – preseli iz Podgradine; BARACI – doselili iz Turjaka kod Sinja iza 1878. godine; BOLOTINI – iz Aržana u Dalmaciji; BRALE – iz Dicma kod Sinja; ČONDRIĆI – iz Sviba u Dalmaciji; ĆURAK – porijeklom od Duvna; DERONJE – preselili iz M. Gubera; DOLIĆI; JUKIĆI – iz Bitelića kod Sinja; KOPRČINE – doselili iz Graba kod Sinja iza 1878. godine; KOTARCI – iz Aržana u Dalmaciji 1924. godine; MAMICI – doselili iz Zidina na Buškom blatu; MARKOVI -preselili iz M. Gubera; MATICI – preselili iz Liskovače na Buškom blatu 1937. godine; PERKOVIĆI – iz Mijakova Sela; PODRUG – iz Dicma u Dalmaciji; SALAPIĆI -preselili iz Orguza; SUČIĆI – iz Dalmacije; SUDAR – ranije Kokanović; TANDARE – doselili iz Travnika; TEKLIĆI – preselili iz Komorana; VRDOLJACI – preselili iz Odžaka. Ranije iz Otoka kod Sinja; VUKADINI – preselili iz Srđevića.

Grkovci se nalaze pod Dinarom. Ovo selo je bilo rimski municipium, Salvium, a jedno je od najstarijih naselja u Livanjskom polju. Iznad severnog dela sela nalazi se Velika Gradina, koja se svrstava u trajno nastanjena mesta u preistorijskom dobu, a vezane su i za ilirska plemena Dalmate (služili rimskim legijama, koje su ih pokoravale). Takođe, Grkovci su bili stalno nastanjeni i u Srednjem veku. Livnjaci za sva stara naselja, gradine, gromile i drugo, da bi naglasili njihovu starost, kažu da je „još od Grka“, pa je možda po tome selo prozvano Grkovci. Međutim, moguće je da ime sela potiče od reči istog korena („grk“), ali u značenju trgovac, jer su meštani Grkovaca bili poznati kao prekupci, odnosno trgovci koji su stanivništvu Livanjskog i Bosansko-grahovskog polja prodavali robu iz Dalmacije, a Dalmatincima ratarsko-stočarske proizvode iz Livanjskog polja.

Na području Grkovaca važniji su toponimi: Bone, Dubrave, Grad, Gradski bunar, Heldovine, Klanci, Paškula, Ploča, Poprekuše, Rašnjeva glava, Runjavice, Sušan, Točak, Točilo, Veleva glavica.

Grkovci na Facebook-u:

https://www.facebook.com/groups/129289617140545/

https://www.facebook.com/groups/127730798076/?ref=ts&fref=ts

Do 1994. godine u selu su živili samo Srbi:

JANjIĆI – Porijeklom su iz Janja kod Šipova. Slave Sabor Svetog Arhanđela Mihaila – Aranđelovdan.

JONDžE – Ne znaju odakle vode porijeklo. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan. Istraživači se spore oko ovog prezimena i većina tvrdi, da je vlaškog porijkla.

MAJSTOROVIĆI – Njihovo prijašnje prezime je Nenadić. Doseljenici su iz Štikova kod Drniša. Slave Svetog Velikomučenika Georgija Pobedonosca – Đurđevdan.

NENADIĆI – U ovo selo su doseljeni iz Štikova kod Drniša. Daljnje porijeklo Nenadića je iz Hercegovine. Slave Svetog Velikomučenika Georgija Pobedonosca – Đurđevdan.

ŠEGRTI – Ne znaju puno o svom porijeklu. U Grkovce su doselili iz Bastasa, nekada su se prezivali Deridaska i živili u okolici Livna. Slave Svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana.

TRKULjE – Kod njih živi porodično predanje o tome, da su doselili iz Ravnih kotara. Priča se o tri brata, koji su se razišli i otišli u tri sela. Jedan se naselio u Marinkovce kod Grahova, drugi u Grkovce, a treći u Crni Lug. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

RADIVOJŠE – Radivojša je nekada bilo u Grkovcima, odakle vode porijeklo oni što žive u Petrovom Vrelu kod Glamoča, gdje su doselili 1977. godine. Slave Sabor Svetog Arhanđela Mihaila – Aranđelovdan

—————————————-

Izvor: http://www.lijevno.com

Guber je na četvrtom kilometru od Livna, na putu za Split, na izdignutom terenu Livanjskog polja. Deli se na Veliki i Mali Guber. Stanovnici ovih, kao i ostalih naselja Livanjskog polja, poznati su kao dobri ovčari. Pored proizvodnje čuvenog visokokvalitetnog livanjskog sira, meštani ovih sela bili su poznati i po proizvodnji debelih vunenih prekrivača „gubera“ (zvali su se i biljci i sukanice) po čemu je i nastalo ime sela.

U selu postoji jedno srpsko pravoslavno groblje, o kome više možete pogledati ovde: https://omlivanjska.com/2013/09/15/groblje-u-guberu/

Toponimi na području Velikog i Malog Gubera, te Piragića Doca su: Adžađuša, Bajrak, Barišinke, Bećirbegovac, Begluci, Bent, Brig, Ciganka, Čaušina, Čavčina, Čolaktiša, Dajkuša, Dila, Dizdaruša, Duduše, Dusine, Dušina, Džeba, Glibuša, Gnjilovača, Gubalj, Jabuka, Jažva, Jedžuše, Johe, Karaula, Košarišće, Krivodol, Lačuga, Lanišće, Luguše, Manduša, Marjanuša, Mlinišće, Očevina, Ograda Ladauš, Okruglica, Omanuša, Osmanaguša, Panj, Paripuše, Pirevišće, Plaguše, Rankuša, Rišćansko groblje, Rovaš, Smajlaguša, Stojanuše, Strujino greblje, Studbica, Studenac, Sultanovka, Šebezovac, Šehino vrilo, Terzuša, Vrba, Vrila, Vučijak, Zabrana, Zalužje, Zgonovi, Zijadića greblje, Zijaduša, Žabica brdo, Žabuše.

Tokom Drugog svetskog rata, Ustaše su 1941. godine u Velikom Guberu ubile 119 Srba a u Malom Guberu 6, čija su tela zakopana u masovnoj grobnici u Prologu, a 1991. godine preneta u spomen kosturnicu u Livnu. Njihova imena možete naći ovde: https://omlivanjska.com/livanjski-srbi/secanje/

Prema popisu iz 1991. godine, u Velikom Guberu je bilo 867 stanovnika, od čega 382 srpske nacionalnosti, 316 hrvatske nacionalnosti, 145 bošnjačke/muslimanske nacionalnosti, 11 jugoslovenske nacionalnosti i 13 ostalih nacionalnosti. U Malom Guberu je bilo 530 stanovnika, od čega 36 srpske nacionalnosti, 249 hrvatske nacionalnosti, 239 bošnjačke/muslimanske nacionalnosti, 5 jugoslovenske nacionalnosti i 1 ostalih nacionalnosti.

RODOVI

ARNAUTI – Nije poznat razlog promjene njihovog prezimena. Prije su se prezivali Mihaljica. Jedna familija Mihaljica iz Čaprazlija doselila je u Guber. U Guber dolaze za vrijeme turske vladavine, na posjed bega Arnautovića rodom iz Travnika. Moglo bi se reći, da su prezime dobili po osnovu rada na ovom imanju. Starinom su iz Crne Gore, tamo su se prezivali Miljanić. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

BAJILO – Prema predanju, deo roda Bailo je iz Tijarica kod Imotskog došao u Guber i Malovan. Slave Dvetog Velikomučenika Georgija – Đurđevdan.

ĆEBEDžIJA – Došli su iz Hercegovine na imanje Naerlovića, kao najamni radnici. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

DUVNjAK – Ovi Duvnjaci vode porijeklo od Kupresa. Jedan od njih je došao u Guber, na imanje supruge, rođene Arnaut, pa su današnji Duvnjaci njegovi potomci. Slave Svetog Velikomučenika Georgija Pobedonosca – Đurđevdan.

ILUKIĆI – Jedan od Ilukića je nekada došao u Guber na imanje Radeta, tu ostao, oženio se i formirao familiju. Sadašnji Ilukići su njegovi potomci. Slave Svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana.

KOZOMORE – Ovdje su došli iz Bogdaša 1860. godine.

LAGANIN – Njihovo prijašnje prezime bilo je Milisav. Nije utvrđen razlog promjene prezimena kod ovog roda. Porijeklo vode iz Eminova sela od Duvna. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

NAERLOVIĆI – Ovo su doseljenici od Dicma, Dalmacija. U Guber su došli 1870. godine. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

PAŽINI – Pažini su stanovnici Piragića doca, zaseoka koji čini sastavni dio Velikog Gubera. Tvrde da su porijeklom Crnogorci. Ovaj rod je bio u kmetovskom odnosu sa begom Piragićem, pa su ovdje ostali nakon prestanka turske vladavine u Bosni. Slave Svetog Velikomučenika Georgija Pobedonosca – Đurđevdan.

POKRAJCI – Ovdje su došli iz Prova. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

RACE – Ovo su doseljenici iz Zadra. Prema porodičnom predanju, oni su ovdje došli za vrijeme turske vladavine u BiH. Gledano kroz podatke na jednom spomeniku koji je podignut nekom od njihovih predaka, oni su ovdje od prije 1831. godine. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

RADETE – Slave Svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana. Prema usmenom predanju Radete su došle iz Crne Gore iz okoline Andrijevice . Po predanju, došao je otac sa 4 sina a nakon jedne jake livanjske zime jedan sin se vratio u Crnu Goru a tri su ostala. Prema podacima Radete su najprije jedan kraći period bili u Zabrišću (oko 20 godina) a nakon toga su se preselili u Držanlije i držali posjed kod begova 99 godina. Kako je po propisima Turske u to vrijeme bilo da kmet koji drži posjed 100 godina taj posjed dobija u svoje vlasništvo, da se to ne bi desilo beg Firdus im je naredio da se presele u Guber što su oni i učinili. U Guber su došli u isto vrijeme kad i Stanići. Prema priči Miće Radete  i u Zabrišću postiji srpsko groblje – gdje su sahranjivane i Radete, jer je on prilikom pošumljavanja zemljišta iznad Zabrišća naišao na staro groblje koje je bilo neobilježeno a teren je bio prekopan i preoran za pošumljavanje. Takođe, na karti Crne Gore na sjeveroistoku postoji selo koje se zove Radetino ali su sadašnji stanovnici Albanci.

TRIŠE – Smatraju ih za najstariju familiju u Guberu. Nisu sačuvali porodično predanje o svome daljnjem porijeklu. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

ŽDERE – Ovdje su doselili iz Srđevića. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

Bošnjaci u Guberu: BILKIĆI – grana Šabanovića, koji su preselili u grad; BURKIĆI – živjeli su ranije u Vašarovinama kod Priluke i Suhači; ĆUPE – ranije su se zvali Dišljen; JANDRIĆI – Jandrića je bilo i pravoslavaca i katolika; MILACI – preselili iz Lusnića; SITNICI -ogranak Šehića, navodno nazvani po Sitni Šehiću; STRUJE – u Guber i Zabrišće preselili su iz Priluke; ŠEHIĆI – doseli su iz Rujana; ZIJADIĆI – stari su rod u Guberu. Evlija Čelebija 1660. godine spominje begove Zijadiće; ZRNE.

Hrvati su: BAKOVIĆI – iz Bajagića kod Sinja; BARACI – preselili iz Rapovina, a ranije iz Glavica kod Sinja; BRALE – sa Sviba u Dalmaciji; ČEKE; DOLIĆI – preselili iz Žirovića; DERONJE – u Komoranima su 1741. godine; DŽEPINE – bili su ovdje 1743. godine; DRINOVCI – u Guberu se spominju 1815. godine; JUKIĆI – iz Bitelića kod Sinja; KARADŽE – sa Ciste u Dalmaciji; MARKOVI – zabilježeni su 1815. godine u Guberu; MILANO VIČI – prije se zvali Bota, doselili iz Tijarice kod Sinja; MOSTARCI – početkom XIX v. doselili od Mostara; OJVANI – preselili iz Srđevića, gdje su bili 1815. godine; PETRE – preselili iz Golubića, zaseoka Smričana, na kmetsko selište bega Arnautovića; POPOVIĆI – doselili odnekuda 1930. godine; STANICI (ranije Blaževići) – preselili iz Livna, gdje se spominju 1815. godine; ŠOŠIĆI – doselili sa Aržana oko 1880. godine u kmetstvo Teskeredžića iz Sarajeva.

Gubin je na mestu srednjevekovnog naselja, o čemu svedoče materijalni ostaci iz rimskog perioda (u gradini Gubinski grad pronađen je rimski novac, kao i srednjevekovni stećci). Poreklo imena sela nije pouzdano poznato. Prema legendi, na tom mestu Turci su pogubili 300 meštana iz okolnih sela jer su im se suprostavili, te je naselje, koje je kasnije podignuto na gubilištu, nazvano, u znak sećanja, Gubin. Stanovnici Gubina međusobno se dele na: Gubinjane, Varošane i Građane. Selo nema još asfaltni put ni vodovod.

Pravoslavna crkva je sagrađena 1883. godine, kako kazuje urezana ploča na objektu. Unutar pravoslavnog groblja stoje ostaci starijeg sakralnog objekta sa vidljivim ostacima polukružne apside i temeljnog zida.

Selo ima dva javna bunara. Osječenica se nalazi u polju između Gubina i Sajkovića i ne presušuje. Drugi je Gubinski bunar, također u polju, dubok oko 4 m. U polju je i bunar Žakinovac. Ne presušuje, ali se zamućuje poslije kiša. Neki od toponima na području Gubina su: Barevci, Breze, Budžak, Bukve, Bus, Ciganuša, Crni vrh, Članovi, Dionica, Golubić, Gradina velika, Gredinska njiva, Gubinski bunar, Gubinski grad, Hrastić, Jasici, Jaz, Jelkuša, Konopljište, Kosa, Kulašice, Medvjedovača, Međedovac, Mračaj, Murave, Ogračić, Osječenica, Paljci, Pećine, Podbučnice, Podgrebnica, Podolja, Potoci, Prosnice, Radića greda, Ravne, Suho polje, Zović, Žakinovac, Žukva.

Gubin na Feacebook-u: https://www.facebook.com/groups/gubin/?ref=ts&fref=ts

Posle Drugog svetskog rata iz Gubina se 12 srpskih porodica iselilo u Srbiju, a do decembra 1994. godine u selu su živili Srbi:

BAROŠEVČIĆI – Stari su izumrli, a mladi su se raselili. Njihovo prijašnje prezime bilo je Injac, još prije toga Daničić. Došli su ovdje iz Donjih Kazanaca, a daljnje im porijeklo vodi iz Gerzova. Slave Svetog Vasilija Velikog.

BOBIĆI – Tvrde da su porijeklom iz Like, daljnje porijeklo ne znaju. Slave Svetog Velikomučenika Kneza Lazara Kosovskog – Vidovdan.

BROĆETE – Doseljenici su iz Vrličke krajine. Slave Svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana.

DESPENIĆI – Doselili su iz Otišića kod Vrlike, Dalmacija. Znaju da su tamo do 1994. godine, imali svoje daljnje rođake. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

IVETIĆI – Doseljenici su iz Civljana kod Vrlike, Dalmacija. Slave Svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana.

JOVČIĆI – Doselili su iz Prova. Slave Sabor Svetog Arhanđela Mihaila – Aranđelovdan.

JURIĆI – Doseljenici su iz Otišića kod Vrlike, Dalmacija. Slave Svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana.

KALABE – Doseljenici su od Glamoča. Slave Svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana.

KOVAČEVIĆI – Vode porijeklo iz Uništa kod Grahova. Jedan njihov predak se oženio iz familije Vukovljak, i tada prešao na ženino imanje. Tako su današnji Kovačevići njegovi potomci. Kovačevići slave Sabor Svetog Arhanđela Mihaila – Aranđelovdan.

MARČETIĆI – Porijeklom su iz Koljana kod Vrlike, Dalmacija. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

MARIJANI – Porijeklom su iz Kotluše kod Vrlike, Dalmacija. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

MIHAJILE – Prije su imali prezime Kukavica, a još prije toga prezivali su se Stoisavljević. Doselili su iz Otišića kod Vrlike. Slave Sabor Svetog Arhanđela Mihaila – Aranđelovdan.

PAJČINI – Pajčini su ogranak roda Injaca. Pajčini u Gubinu tvrde da su bila tri brata: Injo, Panjo i Konjo, te da su po njima nastali Injci, Pajčini i Konjikušići. Slave Svetog Vasilija Velikog.

PETROVIĆI – Porijeklom su iz Otišića kod Vrlike. Čuvaju porodično predanje o svom crnogorskom porijeklu. Slave Svetog Velikomučenika Georgija Pobedonosca – Đurđevdan.

RADIĆI – Radi se o doseljenicima iz rejona Posavine. Slave Svetog Apostola Tomu – Tomindan.

VUJIČIĆI – Radi se o doseljenicima iz Vrbice. Znaju da su starinom crnogorskog porijekla. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

VUKOVLjACI – Njihovo prijašnje prezime je Bilić. U Gubin su doselili iz Civljana kod Vrlike, Dalmacija. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan. Pretpostavlja se da su u Dalmaciju došli iz Vukovskog kod Kupresa, te da su se kod Vrlike prozvali Vukovljani, zatim Bilići i najzad Vukovljak.

Na sjeverozapadnom rubu Ždralovca, istočnije od Grkovaca, nalazi se selo Jaruga. Ime ovom selu dolazi od karakteristika mikropoložaja naselja koje se nalazi na obalama povremenog toka zvanog Jaruga. Naziv toka, hidronim Jaruga, uzet je i za označavanje naselja.

BABIĆI – Tvrde da su porijeklom iz Glamoča. Radi objašnjenja njihovog porijekla navodimo sledeće: u selu Đuličani kod Glamoča, Babići pričaju da su im preci iz Kotara, na dalmatinsko-ličkoj granici. Odatle je baba dovela dva sina u Petrovo Vrelo početkom XVII vijeka. Oni su nakon kraćeg vremena preselili u Kučištine, a poslije u Brda. Iz Brda su u Jarugu došli 1860. godine u kmetstvo. Slave Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan.

IVETIĆI – Doseljenici su iz Jojića Glavice kod Vrlike, Dalmacija. Slave Svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana.

LjUBOJE – Ovdje su doselili iz Ključa. Prema iskazu domaćeg življa, oni su ovdje najstariji rod. Slave Svetog apostola i jevanđelistu Marka.

PAROJČIĆI – Doseljenici su iz Vrlike, Dalmacija. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

ŠINICI – Kao i Šinici u Crnom Lugu, tvrde da su porijeklom iz Lijevča kod Zavidovića. Slave Svetog apostola i jevanđelistu Luku – Lučindan.

ŠORMAZI – Kao i Šormazi iz Crnog Luga, vode porijeklo iz Kosova kod Knina, Dalmacija. Slave Svetog Nikolaja Čudotvorca – Nikoljdan.

—————————————-

Izvor: http://www.lijevno.com

Kablići se pominju kao vlasništvo livanjskih dizdara još početkom 16. veka, a u 19. veku selo je bilo u rukama Firdusa, a onda Huskića iz Livna. Za Brinu, duboku klisuru koja se retko pretvori u bujicu, vezana je legenda da je tuda tekla neka reka koju su ljudi pregradili bivoljim kožama i tako skrenuli prema Livnu i izvoru u Dumanu. Na Krugu iznad Kablića ima dosta lokvi za napajanje stoke, kao: Bristovača, Šušnjevača i Dušikua. Ispod Kablića Cere su imale svoj stari mlin.

U selu su živjeli Srbi STOJANOVIĆI.

Hrvatske porodice: ANDABACI – ranije se zvali Rogulj, preselili su ovdje iz Odžaka; BABICI – iz Voštana u Dalmaciji; BEKAVCI; BILIĆI – iz Studenaca u Dalmaciji; BULIĆI – doselili iz Podgradine. Starinom su iz Dalmacije; BULJANI – iz Karakašice kod Sinja; ČEČURE – iz Dragnjića kod Glamoča; ČONDRIĆI – preselili iz Rapovina, na Livanjsko polje su doselili iz Sviba u Dalmaciji; CALETE – iz Voštana u Dalmaciji; DALIĆI – preselili iz Priluke; DOLIĆI – doselili iz Žirovića; ERCEZI -preselili iz Priluke; GELE – preselili iz Strupnića. Godine 1741. bili su u Lusniću; GOTOVCI – doselili iz Zagore kod Trogira oko 1878. godine; KARAULE – iz Glamoča; KOVAČI – iz Ljutog Doca u Hercegovini; MAGANJIĆI – iz Čitluka kod Sinja; MARIJANI; NIČE – bili su u Strupniću i Kovačiću 1814. godine; ORLOVIĆI -sa Muca kod Sinja; PUĐE – u Mišima 1741. godine; RIMCI – 1741. godine u Čelebiću i Grgurićima; RUBIĆI – iz Dragnjića u Glamočkom polju. Ranije su doselili iz Dalmacije; ŠEREMETI – preselili iz Suhače. Godine 1741. živjeli su u Priluci; ŠESTE – iz Karakašice kod Sinja; TABACI – sa Kamenskog u Dalmaciji; TOMASI – iz Eminovog Sela kod Duvna; TOTE – preselili iz Prispa; TOMIĆI-(H)AJDUKOVIĆI – iz Duvna.

Bošnjačke porodice iz Kablića su: CERE – krupni posjednici, Lozić ih naziva bezima; BORČILE – doseljenici iz Glamoča. MAČKICI – žive u M. Kablićima od postanja; MRSE – kažu da su ovdje odvajkada; TORLACI – preselili iz Donjih Rujana; KLJUČE – doselile iz Žirovića po austrougarskoj okupaciji; JAHIĆI – sredinom XIX v. odselili u Livno gdje su izumrli; TANJAŠI – preselili u Livno, odakle su se iselili; RADASLIĆI – doselili iz Radaslija kod Glamoča.

—————————————

Izvor: http://www.relax-livno.com

Selo Kazanci se smjestilo podno Dinare, s obje strane novog asfaltnog puta Bosansko Grahovo – Livno. Sam naziv sela vrlo je zanimljiv. Prema jednom od najvećih ponora u polju koji mnogo podsjeća na „kazan“, kotao, i selo Kazanci, koje se nalazi u neposrednoj blizini ponora, dobilo je ime. Ime ovog sela nema nikakve veze sa izradom kazana, jer mještani ovog sela nisu nikad izrađivali kazane.

Kazanci zauzimaju prostor u pravcu jugoistoka gledajući od Pržina, a smješteni su uz samo podnožje planinskog lanca. Ovo selo je podjeljeno 1935. godine na Donje i Gornje Kazance.

Gornji Kazanci graniče sa Pržinama, a Donji sa približavaju Sajkoviću. Na graničnom dijelu Kazanci – Sajković nalazi se nekropola sa jednim brojem nadgrobnih spomenika bez natpisa i ornamenta (Mramorje). Za sada nisu nađene druge arheološke iskopine.

Zemljište na kojem se nalazi selo, kao i ono što im pripada za poljoprivredu, pašnjaci i livade, odražavaju pedološke kontraste. Dok selo stoji na manje više pjeskovito – šljunkovitom tlu, dotle se ispod njega pruža pravo živo blato i tresetište. Područje je većim dijelom godine pod vodom, a na rubu polja je ponor, koji prima nadošlu vodu. Kazanačko blato je ušlo u dosta zapisa i novinarskih izvještaja 1943. godine, kada su dijelovi talijanske divizije Sasari, odstupajući po nepoznatom terenu, a ne znajući ždralovačku ćud, pokušali prijeći i podavili se. Na ušću vode u kazanački ponor i danas ima nekoliko vodenica, koje su vršile usluge mjesnom stanovništvu meljući žito.

Toponimi su: Ajmanice, Bušće, Crljevice, Čoluša, Gole kose, Grabeš, Jasikovac, Krušica, Lučice, Pjeskulje, Požilci, Rasče, Tavan.

U selu su živele sledeće srpske porodice:

BAROŠEVČIĆ – ranije su se prezivali Injac, te im je poreklo isto kao i Injaca iz Prova. Slave Svetog Vasilija;

ĐURAN – doselili su se iz okoline Banja Luke. Slave Svetog Jovana;

INJAC – su najrazgranatiji rod u Livanjskom polju, a poreklom su iz Crne Gore odakle su došli u Gerzovo pod prezimenom Daničić. Zbog ubistva nekog Turčina pobegli su u Glamočko polje i promenili prezime u Injac. U Donjem Livanjskom polju ova mnogobrojna familija se deli i raseljava u druga sela. Slave Svetog Vasilija;

IVETIĆ – doselili su se iz Civljana kod Vrlike. Slave Svetog Stefana;

JOLIĆ – staro prezime im je bilo Zagorac, a promenili su ga u Jolić oko 1880. godine po imenu pretka Jole. Doselili su se iz Otišića kod Vrlike. Slave Svetog Nikolu;

KATIĆ – staro prezime im je Kiso. Doselili su se iz Bojmunata 1880. godine. Slave Svetog Đurđa;

KOZOMARA – doselili su se iz Bogdaša 1870. godine. Slave Svetog Jovana;

ROSIĆ – doselili su se iz Otišića kod Vrlike. Slave Svetog Jovana.

VUJIČIĆ – poreklom su iz Crne Gore, a u Kazance su se doselili iz Vrbice 1850. godine. Slave Svetog Nikolu;

ZAGORAC – doselili su se iz Otišića kod Vrlike. Staro prezime im je Obućina Slave Svetog Nikolu;

Selo se od puta pružilo u polje uz potok. No, kao i Grborezi, Komorani nisu 1882. godine imali, kao danas, kuće uz put koje povezuju selo sa glavnom cestom. Pod ovim imenom (Comorani) bilježi ga tek 1741. biskup Dragičević.

Iako u Komoranima postoje dva stara groblja u njih se nikada nisu ukopavali mještani ovog sela. Do izgradnje novog katoličkog groblja s kapelicom (renovirana 2008-2010 godine), sve tri vjeroispovjesti su se ukapale u susjedna sela, dok su se u groblja u Komoranima ukapali žitelji iz susjednih sela.

Do izgradnje novog groblja, katolici su se ukapali u susjedno groblje Zabrišće. Pravoslavno groblje ili Jankovića Groblje je omanje i sa 7 spomenika nepravilne forme i utonulih u zemlju. U njemu su spomenici i krstovi iz 1797. i 1803. godine. Groblje je jako zapušteno, a grobnice oštećene. Specifično je po tome što se u njega nikad nisu ukapali pravoslavci iz Komorana, niti je Jankovića bilo u selu. U to groblje su se ukapali Jankovići iz susjednih Grboreza (niko od tog prezimena ne živi u okolini,  potomci posjećuju i uređuju grobove). Pravoslavci iz sela su se ukopavali u susjedni Guber. Izvan sela se nalazi i Petrino Greblje koje opet nikad nisu koristili katolici iz sela. Legenda govori o nastanku tog groblja: na tom su mjestu iz zasjede ubijeni svatovi koji su išli iz Gubera prema Grborezima, gdje su i sahranjeni. Muslimanskog groblja ovdje nema. Pokapaju se na groblju u obližnjim Grborezima. Slike Jankovića groblja možete naći ovde: https://omlivanjska.com/2013/09/13/101278/

Toponimi u Komoranima su: Begluk, Bent, Bililo, Boruše, Jankovo groblje, Krivuša, Mejdan, Obćinica, Saltaguša, Šćetuša.

Tokom Drugog svetskog rata, Ustaše su u ovom selu ubile 8 Srba tokom 1941. godine, čija su tela zakopana u masovnoj grobnici u Prologu, a 1991. godine preneta u spomen kosturnicu u Livnu. Njihova imena možete naći ovde: https://omlivanjska.com/livanjski-srbi/secanje/

Prema popisu iz 1991. godine, u selu je bilo 243 stanovnika, od čega 17 srpske nacionalnosti, 117 hrvatske nacionalnosti, 107 bošnjačke/muslimanske nacionalnosti i 2 jugoslovenske nacionalnosti.

RODOVI

U ovom selu su živele srpske porodice:

ŽDERO – došli su iz Gubera. Slave Svetog Jovana;

RADIĆ – njihov predak je došao iz Glamoča na imanje supruge, čije je devojačko prezime bilo Ždero. Slave Svetog Tomu.

Bošnjački rodovi su: BALJCI – preselili iz Bile 1878. godine; BORIĆI – pamte da su doselili iz Trilja kod Sinja početkom XVII stoljeća u grad Livno, nakon mletačkog osvajanja Dalmacije; GRAHE – Hasan Graho preselio je ovdje iz Ćaića. DIZDARI – preselili u Piragića Dolac; KALENDERI – doseljeni iz Livna, drže da su starinom iz Turske; MILACI – preselili iz Lusnića; MUFTIĆI – preselili iz Zabrišća; NUHBEGOVIĆI – preselili iz Podhuma; ŠEHIĆI -preselili iz Velikog Gubera; TUCAK (TUČO) – u XIX v. iselili u Jakir i Vidimlije u Glamočkom polju.

Hrvati su: DRINOVCI – preselili iz Gubera, starinom su iz Drinovaca kod Ljubuškog; PERAJICE – preselili iz Orguza; ŠIŠKE – iz Studenaca u Dalmaciji; TEKLIĆI – preselili iz Ćaića; VRDOLJACI – iz Dalmacije; ŽULJEVIĆI – iz Otoka kod Sinja.

Lištani se nalaze pod planinom Dinarom, između sela Rujani i Odžak, nadomak više prirodnih prelaza preko Dinare, koji su bili migracioni putevi između Dalmacije i ovog područija. U darovnici bosanskog kralja Stjepana Ostoje iz 1400. godine, selo Lištani se navodi kao Lišćane. Naziv sela vezuje se za hrast lišćar kojim su obrasle pitome padine Dinare, a čiji se list, kojim je tokom jeseni bilo prekriveno celo selo, upotrebljavao kao stočna hrana. Današnji naziv sela sreće se u popisu bosanskih spahija iz 1711. godine, kao zemaet zaima Ahmeta. Godine 1741. u izveštaju biskupa Dragičevića selo je upisano pod imenom Ćukovac (Chiucovaz).

Lištani

Postoje podaci da je selo podignuto na mestu rimskog naselja Peha. U Lištanima postoje ostaci srednjevekovnih nadgrobnih spomenika (stećci na Malom i Velikom hanu), a na Skokovima i građevine iz rimskog i turskog doba. Prema selu Strupniću vide se ostaci rimskog puta, dok se na groblju, na kome se sahranjivalo i pravoslavno i katoličko stanovništvo, nalazi nekoliko stećaka, kojih ima i na Krču.

U Lištanima su 1813. godine živele turske i srpske porodice. Zemlja je pripadala begovskoj porodici Firdus, a drugim familijama je delom darivana kao miraz pri udaji devojaka iz Firdusove familije. Zaseok Brčić bio je odžak sa kulom Muhameda Firdusa. Nekadašnja lištanska kula (turski han), koju je sredinom 19. veka opisao Teodor Šif kada je iz Splita došao u Livanjsko polje sa Firdusom (kasnije je pripadala Jozi Brčiću) potpuno je preuređena. Hrišćanske porodice bile su u kmetovskom položaju prema turskim. Prema dokumentu iz 1813. godine na imanju Izete Firdus, udate u Travnik za Teskeredžića, kmetovi su bile porodice: Kelava, Crnjak, Barun, Cvitić i Tokić. Lukači su bili na zemlji Hromića i Paloša iz Sarajeva; porodice: Kalaica, Gvozden, Brčić, Šuker, Džaja, Žarko i Crnjak radili su na zemlji Firdusovog sina, Ibrahim-bega; Granići su bili kmetovi begova Repovaca iz Tuhobića kod Konjica; a Bakovići hadži Adema Bajagića iz Livna.

Bunar Lištanac

Godine 1768. u Lištanima su živela samo četiri plemena: Jurić, Milunović, Muslim, Piljak. Danas u Lištanima žive samo Hrvati. Porodica Barun (ranije Milunović) u Lištanima živi od 1741. godine, a Brčić i Crnjak od 1813. Veći broj lištanskih porodica doselio se u ovo selo iz Bitelića kod Sinja: Kalaice (ranije Jukići), Kelave, Rimci, Šukeri (ranije Kujundžije), Zelići, Žarke; zatim iz okoline Livna: Gvozdeni (ranije Peše), Lukači (ranije Kurići); iz Aržina u Dalmaciji: Džaje; iz Muca kod Sinja: Granići.

Godine 1856. fratri su u Lištanima kupili tursku kuću na brežuljku Ćukovčić, gde su 1912. godine izgradili katoličku crkvu sv. Josipa.

Lištani su, kao i Rujani, Čaprazlije i deo Odžaka uzdignuti u odnosu na površinu polja i okruženi obradivim njivama i baštama. Selo ima tri javna bunara: Lištanac, Odžinac i Trnovac , dok je jezero, koje je bilo verovatno tektonskog porekla, nestalo usled sleganja terena. Toponimi u ovom selu su: Akarišće, Banovo groblje, Brigove glavice, Brižine, Brkuša, Debelica, Divakinja, Doći, Duvnjakuša, Firdusovke, Hajderbegovac, Harmanišće, Jezero, Kadribegovac, Kamenac, Kamenja, Krčula, Kupalo, Liske, Lištanac, Luka, Lušić, Mali han, Milićuša, Odžinac, Omanuša, Otoke, Podlištane, Ponori, Popržinovac, Prdipolje, Prikače, Rakite, Rakitnica, Razboj, Rivina, Rupe, Šejanuše, Šiliga, Trnovac, Veliki han, Zgon, Zgonovi, Žrvanj.

Tokom Drugog svetskog rata, Ustaše su 1941. godine u Lištanima ubile 56 Srba čija su tela zakopana u masovnoj grobnici u Prologu ili preneta na pravoslavno groblje u Lištanima. Njihova imena možete naći ovde: https://omlivanjska.com/livanjski-srbi/secanje/

Prema popisu iz 1991. godine, u Lištanima je bilo 490 stanovnika, od čega nijedan srpske nacionalnosti, 489 hrvatske nacionalnosti i 1 ostalih nacionalnosti.

Sadašnji stanovnici sela Lištani su samo Hrvati. U Lištanima danas nema srpskih porodica, a o njihovom nekadašnjem prisustvu svedoči groblje.

O Pravoslavnom groblju možete više pročitati ovde: https://omlivanjska.com/2013/10/09/groblje-u-listanima/

RODOVI

Do jula 1941. godine u Lištanima je živela jedna srpska porodica:
CVIJETIĆ – poreklom verovatno iz Stare Srbije, u Lištane doseljeni verovatno oko 1800. godine iz Otišića kod Vrlike u Dalmaciji. Pred Drugi svetski u četiri kuće Cvijetića živelo je ukupno 56 članova. Sem jednog, svi pripadnici ovog roda koji su tada živeli u Lištanima su ubijeni od strane ustaša, 30. jula 1941. godine. Slave Svetog Arhanđela Mihaila.

———————————————–

Izvori: http://www.relax-livno.com i http://www.wikipedia.org

Nekadašnje Hlivno odnosno Hlijevno, a danas Livno, je grad na jugozapadu Federacije BiH u kome živi oko desetak hiljada stanovnika. Sedište je opštine na čijoj teritoriji živi nešto preko 30.000 žitelja. Većim delom je na obroncima Baljakovca i obalama reke Bistrice, na 730m/nv, sa stabilnom, umereno kontinentalnom klimom.

Prema do sada pronađenim tragovima naselja, smatra se da je ova teritorija bila naseljena još pre dve hiljade godine, o čemu svedoče: Velika i Mala gradina, Kasalov gradac, nekropola sa tulumima, veći broj gradina iz bronzanog i gvozdenog doba itd.

Od 9. veka, ova teritorija je bila deo Rimskog carstva, kada započinje i proces romanizacije domicilnog stanovništva. Na područiju rimske provincije Ilirije (njenog južnog dela, Dalmacije i severnog, Panonije) naseljavaju se Sloveni od 626. godine. Konstantin VII Porfirogenet spominje Livno u delu De Administrando Imperio, a Povelja kneza Mutimira iz 892. godine je najstariji pisani dokument o Livnu. Kao župa, Livno se pominje u 10. veku. U 14. veku, ban Stjepan II Kotromanić, pripojio je Livno Bosanskoj banovini. Zapovednik tvrđave u Livnu je, oko 1350. godine , bio Mrnja (od koga su Mrnjavčevići: Vukašin /otac junaka kraljevića Marka i Andrije/, Uglješa i Gojko). U 15. veku grad je bio u vlasništvu porodice Vukčić. Inače, Livno, Duvno i Glamoč sa okolinom u srednjevekovnnoj srpskoj državi zvani „zapadne strane“ ili „zapadne zemlje“, a deo između Livna, Duvna i Glamoča zvao se Završije.

Kula starca Vujadina u Livnu

Od 1485. godine, u livanjskom kraju se učvrstila osmanlijska vlast, pripajanjem Livna kadiluku Neretva. U 16. veku Livno je pripadalo Kliškom sandžaku i bilo sedište sandžakbega, a u 17. veku formirana je Livanjska kapetanija, koja je postala često poprište sukoba Turaka sa uskocima iz mletačke Dalmacije i hajducima iz Bosne. U vreme turske vladavine, koja je 1878. godine zamenjena austro-ugarskom, u Livnu je podignut zid sa kulom i gradskim kapijama, kao i četiri podkupolne džamije, gradski most na Bistrici, gradske kuće, čaršija sa dućanima, mektebi, medrese, česme, oružarnica…

Hrvatski izvori kažu da se dolazak pravoslavnog stanovništva u ove krajeve, mahom u donje Livanjsko polje, vezuje za početak turske vladavine (15. vek), kao i da tada počinje iseljavanje katoličkog življa nastanjenog u to vreme u rubnim selima Livanjskog polja, što traje sve do 17. veka uslovljeno islamizacijom i lošim ekonomskim prilikama. Franjevci su imali presudnu ulogu u podizanju samostana Gorica sa crkvom, u kome su i danas smeštene vredne etnološke zbirke sa podacima o načinu života stanovnika svih konfesija ovog kraja. Godine 1859. u Livnu je podignuta pravoslavna crkva Uspenija Presvete Bogorodice.

Nakon Berlinskog kongresa, Bosna i Hercegovina, i pored snažnog i žestokog otpora lokalnog stanovništva, ulaze u sastav Austro-Ugarske monarhije. Nova vlast uvodi novi sistem organizacije i uprave postepenim osnivanjem gruntovnice, katastra, školstva, zdravstva, sreske žandarmerije, finasijske straže, a uvodi i poštu, telegraf i sl. Dolazak nove vlasti označen je i povratkom u Livanjsko polje dela katoličkog življa izbeglog u Dalmaciju, kojima vlast daje poreske i druge povlastice. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine u gradu Livnu je živelo 4724 stanovnika, od čega 17% pravoslavca. Kulturno-prosvetni život odvijao se kroz nacionalna kulturna društva, kao što je bilo „Srpsko pjevačko i tamburaško društvo – Jovan Sundečić“ , osnovano 1907. godine, Hrvatsko glazbeno i pjevačko društvo „Dinara“, kao i muslimansko društvo „Merhamet“.

Nakon propasti Dvojne monarhije u Prvom svetskom ratu, Bosna i Hercegovina ulaze u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Tokom Drugog svetskog rata, Livno je bilo u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, kojom je upravljala ustaška vlast, što je bilo pogubno za srpski živalj, koji je već prvih meseci od osnivanja te tvorevine stradao od strane ustaša, gotovo do etničkog zatiranja. Krajem 1943. godine u Livnu je otvorena vazduhoplovna baza Narodno-oslobodilačke vojske i Pokreta oslobođenja Jugoslavije. Nakon rata, veliki broj preživelog srpskog stanovništva iseljava se u druge krajeve Jugoslavije.

Prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, Livno je u sastavu Federacije BiH i sedište je Livanjskog kantona.

—————————————————————
Za pripremu ovog teksta korišećeni su izvori:
1.    Petar Džaja, Hrvati- katolici lijevanjskog kraja, Zagreb 2000.
2.    Luka Đaković, Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine, ANUBiH, Građa XXIII, Sarajevo 1979.;
3.    Nacionalni sastav stanovništva: Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Statistički bilten br. 234, Državni zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo;
4.    Milan Vasić, Etnička kretanja u Bosanskoj Krajini u 16. vijeku, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, 13, 1962., Sarajevo 1963. godine;
5.    Hazim Šabanović, Bosanski Pašaluk, postanak i upravna podjela, Naučno društvo N.R..Bosne i Hercegovine, Djela, knj. 14, Odjeljenje istorijsko – filoloških nauka, knj. 10, Sarajevo 1959. godine;
6.    Mario Petrić, Livanjsko Polje, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, sv.16, Sarajevo 1961. Godine
7.    Dušan Nikić, O imenima naselja u Livanjskom polju, Separat Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1974-1975. godine;
8.    http://www.lijevno.com; http://www.relax-livno.com/zanimljivosti; http://www.wikipedia.ogr; http://www.livno.ba

Iza Bastasa, na krajnjem sjeverozapadu Livanjskog polja, zvanom Ždralovac, nalazi se selo Nuglašica. Male niske kućice sela duboko su se zavukle u šumoviti Šator. Tako skrovita mjesta ovdašnji mještani zovu „nugo“, (iskrivljeno od nugao), ugao. Od te skrivenosti mjesta u nuglu Šatora poteklo je ime Nuglašica.

Selo se prostire u podnožju Šator planine, na terenu većeg broja izvora bistre vode, što otiču u Mali Ždralovac.

Nuglašica na Facebook-u: https://www.facebook.com/selo.nuglasica

U Nuglašici su do 1994. godine živele srpske porodice:

ARNAUT – doselili se iz Kosore kod Vrlike;

BANIĆ – doselili su se iz Pomine kod Drniša;

VUKOVIĆI – doselili su se iz Čitluka kod Sinja;

GAVRAN – doselili su se iz okoline Vrlike;

ĐUKIĆ – doselili su se iz Kijeva kod Vrlike. Slave Svetog Stefana;

ZRILIĆ – doselili su se iz Civljana kod Vrlike;

IVETIĆ – doselili su se iz Cviljana i Jojića Glavice kod Vrlike. Slave Svetog Stefana;

JAKOVLJEVIĆ – doselili su se iz Cetine;

JOVETIĆ – doselili su se iz okoline Vrlike;

KOVAČEVIĆ – doselili su se iz Uništa. Slave Svetog Arhanđela Mihaila;

KOVLJENIĆ – doselili su se iz Glamočkog polja;

LOVREN – doselili su se iz Glamočkog polja. Slave Svetog Đurđa;

LJUBIJA – doselili su se iz okoline Ključa. Slave Svetog Marka;

MARINČIĆ – doselili su se iz Polače kod Knina 1919.godine;

RADIVOJŠA – doselili su se iz Dalmacije;

CRNOMARKOVIĆ – doselili su se iz Kosova kod Drniša;

CVIJAN – doselili su se iz okoline Šuice. Slave Svetog Jovana;

ĆURKOVIĆ – doselili su se iz okoline Glamiča gde su došli iz Dalmacije;

ŠLJIVIĆ – doselili su se iz Čitluka kod Sinja.

————————————————-

Izvor: http://www.lijevno.com

Južnije od Lištana, još uvijek na padinama Dinare, nalazi se selo Odžak. Sadašnje selo Odžak, zajedno sa Ćaićem, Evlija Čelebija je 1660. godine zabilježio kao dvore – Odžak Atlagića, odnosno Atlibegovića.

„To je veliki Odžak u Livanjskom polju na podnožju Prolog planine. U ovom polju blizu spomenutog sela ponire i iščezava ona velika rijeka što izvire iz bazena šehera Livno“ nema sumnje, pod nazivom selo Atlibegović misli na današnja sela Ćaić i Odžak. Danas su to dva potpuno odvojena sela.

Raniji naziv naselja značio je, dakle „odžak“ koji je pripadao porodici Atlagića. Od kada je 1711. godine poslednji livanjski kapetan iz porodice Atlagića, Mehmedbeg, izgubio „bez ikakve krivnje livanjsku kapetaniju“, ni selo se više nije zvalo Odžak Atlagića, nego samo Odžak. Odžakom, inače, ovdašnji žitelji zovu dobro građenu kuću imućnijih građana.

Do početka Drugog svetskog rata u Odžaku su živele srpske porodice:

DAJKIĆ – (nema podataka o njihovom poreklu) i

ARNAUT – svi članovi ove porodice pobijeni su 1941. godine na mestu Trnovac između Odžaka i Lištana.

Današnji su stanovnici samo Hrvati: ANDABACI (ranije Rogulj) – porijeklom su od Drniša; BARUNI (ranije Milunović) – vjerojatno preselili iz Listana gdje gdje su bili 1741. godine; BRČIĆI – preselili iz Listana; BRKE – u Odžaku 1814. godine; ĆURAK (ranije Ćurković) – doselili iz okolice Duvna; DUIĆI – u Odžaku su 1814. godine, kažu da su od Drniša; GOVORUŠIĆI – iz Bitelića kod Sinja; GRANICI – iz Muca kod Sinja; IVANOVIĆI – u Ćaiću su 1741. godine; KELAVE – iz Bitelića kod Sinja; KELIĆI (ranije Šusto) – doselili iz Bajagića kod Sinja; LOVRIĆI – iz okolice Sinja; LJUBIČICI – u Ćaiću su 1741. godine, vele da su od Duvna; VRDOLJACI – u Srdevićima 1741. godine, a porijeklom iz Dalmacije.

—————————————-

Izvori: http://www.lijevno.com i http://www.relax-livno.com

Peulje je naseljeno mjesto na području opštine Bosansko Grahovo. U poslednjim ratnim dešavanjima došlo je do uništenja – rušenja osnovne škole u Peuljama i oštećenja crkve i domova. Malobrojni stanovnici sela imaju velikih problema sa snabdijevanjem vodom u ljetnom periodu, a u predratnom periodu urađen je veliki dio radova na izgradnji vodovoda za selo. Putevi koji vode za veći broj zaseoka kao što su Jardo, Gvere, Podgora, Đukići su u jako lošem stanju, gotovo da je automobilom nemoguće doći do sela.

Peulje se dijele na Gornje i Donje Peulje. Gornje Peulje je selo smješteno u podnožju planina Šator i Dinare. Selo čini nekoliko zaseoka: Jardo, Glavica, Podgora, Đukići, Gašići, Trivunovići, Gvere i Albanija. Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, Gornje Peulje imalo je 188 a Donje Peulje 323 stanovnika, isključivo pravoslavnih Srba.

Peulje na Facebook-u: https://www.facebook.com/peulje.krajina